Clementine West plesala je na kiši ispred Louvrea, slikala akvarele Akropole i ljubila momke u Španjolskoj. Sa svojom tetom Analeom proputovala je 43 zemlje i doživjela više pustolovina nego ikoja mlada Njujorčanka.
No, isto tako Clementine nikada nije bila zaljubljena i nikada nije plakala zbog muškarca. Clementine je djevojka koja je uvijek sve rješavala sama i o kojoj nitko nije trebao brinuti. Barem je ona tako mislila do trenutka kad je izgubila najbolju osobu svog života.
Teta Analea ostavila je Clementine svoj stan na Upper East Sideu uz dva osnovna pravila. Prvo – uvijek se izuj kraj vrata. Drugo – nikada se nemoj zaljubiti. „Jer nitko koga ste ovdje upoznali, koga vam je stan dopustio da pronađete, nikada nije mogao ostati. Nitko u ovom stanu nikada nije ostajao. Nitko nikada i neće.”
No, Clementine nije znala da je tetin čarobni stan zaista u pravom smislu – čarobni. Sve dok ju jednog slučajnog dana stan ne odvede 7 godina u prošlost i upozna s privremenim stanarom, simpatičnim kuharom Iwanom koji peče najbolje pite od limuna.
„Sedam godina do tebe” priča je o tuzi, žalovanju, ljubavi, potrazi za srećom i samootkrivanjem. Uz dozu magije!
Ne tako klasični rom-com
„Sedam godina do tebe” posljednji je roman koji sam pročitala ovog ljeta (čit. do kraja kolovoza). I tako mi je drago da jesam jer zaslužuje čistu peticu (ocjenu koju olako ne dajem).
Radnja teče brzo i možete s užitkom cijeli roman pročitati u jednom danu. Roman ima lijepu ravnotežu pripovijedanja i opisivanja, dijaloga i monologa. Dobra je strana što su poglavlja kratka i imaju podnaslove pa je priču veoma lako pratiti.
Doduše, trebalo mi je vremena dok se nisam uhodala u ideju vremenskog putovanja u stanu tete Analee. No, prema kraju puno se toga razotkrije tako da je ideja o putovanju u prošlost genijalno razrađena.
Iako na prvi pogled klasični rom-com, autorica nam je donijela i momente veoma aktualne suvremene teme mentalnog zdravlja. Imala sam osjećaj da su poglavlja o teti Analei pisana na temelju autoričina osobnog iskustva jer su poprilično intimna i stvarna.
Najslađi knjiški par
Mislim da mi se ovaj roman svidio iz razloga što sam se (konačno) mogla poistovjetiti s glavnom junakinjom. I po izgledu (smeđa kosa do ramena koja se nakovrča od ljetne vlage i ravno odrezane šiške koje su uvijek izgledale neuredno), ali i po osobnosti.
Clementine je iznimno samostalna osoba, kao voditeljica odnosa s javnošću radi puno i ima uzak krug prijatelja. Voli putovati, ali i biti u tišini sa svojim knjigama. Clementine je zabavna i simpatična, ali i izgubljena u svijetu koji ne razumije. Iako joj je teta Analea stalno govorila da se pretvara sve dok se ne uklopi, Clementine to jednostavno nije mogla. Kad se osjećala da ne pripada, povlačila se u svoju sigurnu zonu ugode.
Clementine tuguje i traži se. Voli svoj posao, ali u kontinuiranoj radnoj strci zaboravlja na svoje strasti. Oprezna je u odnosima i novim poznanstvima, no susret s Iwanom otvara joj prozorčić u promjene koje nesvjesno priželjkuje.
Iwan pak je savršen knjiški dečko, sladak, zgodan, dobar, uspješan, motiviran i k tom još fantastičan kuhar. Svidjela mi se njegova prljava bijela majica i istrošene traperice, i žuljevi na prstima i južnjački naglasak. Neki čitatelji pišu da im je nedostajao njegov POV, ali meni ne. Poston nam je dala Iwana u dovoljnoj mjeri da se u njega zaljubimo, ali i da ga razumijemo.
Na kraju jedno je sigurno – pamtit ću Clementine i Iwana kao jedan od najslađih knjiških parova.
Pet poruka priče
Satrla me ova priča na dijelove, ali i ponovo sastavila. Iako neočekivan, priča ima sretan završetak. Da nije završilo tako, bacila bih knjigu u smeće.
Ne znam što je Ashley Poston htjela poručiti ovim romanom (iliti što je autor htio reći), no ovo je ono što sam ja iz svega pročitanog zaključila:
1. Ljudi se mijenjaju neminovno jer su kroz život obilježeni dobrim i lošim stvarima te je nemoguće uvijek ostati ista verzija sebe.
2. Treba biti strpljiv jer za dobre stvari treba vremena.
3. Ljubav uvijek nađe put.
4. Možeš pomno isplanirati svoj život i svejedno će te nešto iznenaditi.
5. Ništa ne traje vječno, ni dobre ni loše stvari. Sve će proći i zato treba(mo) iskoristiti svaki dan najbolje što možemo. Preostaje nam samo da to uistinu i učinimo.
I za kraj…
Na kraju mogu samo zahvaliti Ashley Poston što nam je napisala ovaj roman. Pamtit ću ga uvijek kao priču koja me razveselila i rastužila, nasmijala i rasplakala.
Ne nalazim ni jedne zamjerke ovom romanu i imate moju apsolutnu preporuku za čitanje.
I jedno je sigurno – znam da limune više nikad neću gledati na isti način. Zašto? Otkrit ćete sami.
Uživajte u čitanju.
- izdavač: Znanje
- broj stranica: 311
- godina izdanja: 2025.
- prevoditeljica: Jelena Živić