Ovom sam se romanu radovala otkad sam ga prije tri mjeseca vidjela u knjižari. Ne zbog naslovnice ili obojenih rubova, nego zbog tematike – zbog priče o sestrinskoj ljubavi. I onda sam ga, potpuno neočekivano, dobila od sestre za rođendan.
I svi o sestrama Blue pišu lovorike i daju visoke ocjene, i tako sam željela da mi se svidi – a onda kod mene ništa. Čekala sam s pisanjem ove recenzije skoro dva tjedna jer jednostavno nisam znala što napisati. Bilo je romana, i dobrih i loših, kod kojih mi zapisivanje dojmova nije predstavljalo problem i mogla sam bez muke napisati najmanje petsto riječi za svaku od njih.
Međutim, ni nakon višednevnog razmišljanja i prevrtanja u mislima nemam ništa pametnog za napisati. „Sestre Blue” meni su bile samo dobra knjiga. Ništa spektakularno, senzacionalno, inovativno i očaravajuće. Možda bi me više dirnula da sam ju čitala u nekom „mračnijem” mjesecu, ali srpanjske vrućine definitivno nisu bile naklone teškoj temi ovog romana.
Tko su sestre Blue?
Najstarija sestra je Avery, uspješna odvjetnica koja živi sa svojom suprugom u Londonu. Iako naizgled savršenog života, bori se s ovisnostima koje svakodnevno narušavaju njeno krhko emocionalno stanje.
Bonnie je bivša boksačka prvakinja koja nakon teškog poraza radi kao izbacivačica u jednom noćnom klubu u Los Angelesu. Živi skromno i povučeno boreći se s duhovima prošlosti i čežnjom za profesionalnim borbama.
Lucy je najmlađa sestra, manekenka i opaka partijanerica koja živi u Parizu. I ona se bori s ovisnostima o drogi i alkoholu, svakodnevno pokušavajući pronaći put u odraslost.
Četvrta sestre Blue je Nicky – i nje više nema. Godinu dana nakon njezine smrti, sestre se moraju vratiti u rodni New York kako bi se oprostile od stana i sestre.
No, prvi susret nakon Nickyna sprovoda neće proći u sestrinskoj atmosferi. Zamjeranja, optužbe i tajne izlaze na vidjelo, a sestre moraju ponovo pronaći zajednički jezik te naučiti kako živjeti s gubitkom jedne od njih.
Upute prije čitanja
Radnja teče jako sporo i zapleta nema već priča jednostavno prati živote triju sestara. Poglavlja su jako duga, čak preduga pa se u zgusnutom pripovijedanju s epizodama retrospekcije gubi čitateljska koncentracija.
Coco Mellors pripovijeda stvarno, bez uljepšavanja i filtera. Autorica ogolićeno prikazuje što se događa kada se ignorira obiteljska trauma, kada je bol zbog gubitka tolika da svatko sa svojom boli ode na svoju stranu. I taj dio mogu razumjeti, ali ne i prihvatiti. Ako je ideja romana bila veličati moć sestrinstva, zašto ih je Mellors odvojila, razasula i ostavila same nakon smrti jedne od njih?
I zato nisam osjetila povezanost između sestara, pa čak ni onda kad su se susrele nakon godine dana u roditeljskom stanu. Meni najveći problem je što nam je Coco Mellors pokazala odvojene živote sestara Blue pa sam svaku od njih doživljavala kao zasebnu jedinku, a ne kao dio obitelji.
U ovoj priči mnogo me se toga nije dotaknulo. Propustila sam glavnu ideju romana, izgubila sam se u traženju simbolike i snage sestrinstva jer mi sestre Blue to nisu pokazale. Nisam se mogla suživjeti ni s jednom od sestara Blue, ali mi je Bonnie bila najdraža jer je bila najsnažnija.
I za kraj…
Naravno, kao i u svakoj priči, i u „Sestrama Blue” pronašla sam za sebe divne stvari. Svidjelo mi se što su se pojedinosti oko Nickyne smrti polako otkrivale kroz priču, slično kao u stvarnosti kad nakon traume jednostavno neke stvari blokiraš pa se u procesu oporavka polako vraćaju.
Najviše od svega svidio mi se završetak – „10 godina poslije”. Nisam plakala ni u jednom dijelu romana, ali kraj mi je ipak donio olakšanje i osmijeh na lice.
Na kraju ove recenzije moram dodati ovo: primijetila sam da mi se često događa da veoma popularne i visoko ocijenjene priče kod mene ne prolaze. Naravno, ima izuzetaka, no mislim da ubuduće moram slijediti svoje misli i ruke koje posežu za romanima na polici, a manje za onime što viđam ovjenčano lovorovim vijencem u knjiškoj zajednici.
- izdavač: Stilus
- broj stranica: 376
- godina izdanja: 2025.
- prevoditeljica: Andrea Marić