Da, da, da! Sto puta – da! Ovo je primjer kako treba izgledati odličan bestseller, od prve do zadnje stranice. „Uspomene na njega” prva je knjiga Colleen Hoover koju sam čitala i ovdje službeno priznajem da sam postala obožavateljica.

Roman me dobio od prve stranice i grčevito držao do posljednje. Priča bez ijedne zamjerke, bez ijednog besmislenog detalja, bez ijedne nepotrebne rečenice. Colleen Hoover zbilja zna kako privući i zadržati čitatelja. Već me s polica gledaju ostale CoHo: „Priča počinje s nama” „Okoštalo srce” i „Layla” i nadam da me neće razočarati.

Povratak u mjesto tragične nesreće

Mlada Kenna Rowan izlazi iz zatvora nakon odslužene petogodišnje kazne zbog prometne nesreće u kojoj je poginuo njezin dečko Scotty. Sama i napuštena od svih, Kenna se vraća u Scottyjev rodni grad nadajući se oprostu i novom početku. U zatvoru je rodila kćer Diem koju odgajaju Scottyjevi majka i otac, a koji mrze Kennu iz dna duše jer im je oduzela sina jedinca.

Tražeći načine na koje se može vratiti u normalan život, Kenna već prve noći susreće Ledgera Warda, vlasnika lokalnog bara s kojim na prvi pogled osjeti nevjerojatnu povezanost i privlačnost. Doznavši da je zgodan barmen Scottyjev najbolji prijatelj i jedan od ključnih osoba u kćerinu životu, odlučuje se zbližiti s njime. No, igra s kombinacijom povjerenja, romanse i krivnje ipak ne ide u smjeru koji je Kenna zamislila.

Samo dobre stvari

U ovom romanu nema nijedne stvari koja mi se nije svidjela pa ću onda jednostavno pisati o dobrima.

1. Ledger Ward

Vjerojatno bih i ja kao i Kenna pala pod njegov šarm čim bi počeo mahati tim svojim prstom. Za sve prljave umove ovdje mislim na ovo:

„Promatram pipničara za šankom i njegove fluidne pokrete. Sviđa mi se što djeluje kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta. Dva tipa se posvađaju, ali njega nije briga – samo pokaže prstom prema vratima i oni odu. Često to čini. Pokaže prstom prema nečemu i ljudi jednostavno učine ono što im zapovijedi prstom. Pokaže prstom prema praznoj polici, i jedna od konobarica kimne glavom, a onda u sljedećih nekoliko minuta popuni policu. Pokaže prstom prema podu, i drugi šanker nestane kroz dvostruka vrata i vrati se s krpom da obriše prelivenu tekućinu. (…) On pokazuje prstom i ljudi izvršavaju njegove zapovijedi.”

A trebam li uopće spominjati njegovu ljubaznost, dobrotu, nježnost… Ne zaboravimo ni vizualne prednosti: „Zgodan je. Toliko zgodan da bi ga se djevojka koja pokušava dobiti skrbništvo nad svojom kćeri trebala kloniti. Ima oči koje su vidjele dosta toga i ruke koje su vjerojatno udarile dosta muškaraca. Kosa mu je fluidna kao i njegovi pokreti. Dugi, tamni pramenovi vise mu ispred očiju i miču se u kojem se god smjeru on kreće. No ne dira si kosu; barem to nije učinio otkako sjedim ovdje. Jednostavno je pušta da mu smeta, ali onda tu i tamo trzne glavom, jedva primjerno, i njegova kosa završi ondje gdje treba biti. To je gusta kosa, poslušna kosa, kosa kroz koju bih voljela provući prste.”

A kad smo već u eri umjetne inteligencije, ovako ga je zamislio ChatGPT na temelju prethodnog opisa. Na drugoj fotografiji je Tyriq Withers koji je utjelovio Ledgera Warda u ekranizaciji romana.

2. Promjena perspektive i izlomljena kompozicija

U nekim romanima ovakav bi način pripovijedanja bio prekompliciran, no ovdje funkcionira savršeno. Colleen Hoover odlično je balansirala izmjene dvoje pripovjedača – Kenne i Ledgera. Na ovaj smo način dobili najintenzivniji uvid u misli i osjećaje dvoje protagonista što je inače u prozi jako teško postići.

Najlakše je pisati u trećem licu, ali kad moraš čitatelju pokazati i ogoliti glavnog lika iz njegove perspektive, to je već zahvat koji samo najjači autori mogu dobro ostvariti.

3. Lajtmotivi

Već sam u uvodu u ovu recenziju napisala da u ovom romanu ništa nije suvišno, pa tako ni naizgled nezamjetni lajtmotivi koji se provlače kroz radnju. Tu su Kennina pisma Scottyju koja nam otkrivaju što se dogodilo u noći nesreće, za vrijeme suđenja i u zatvoru, a ključna su za Kennino pomirenje s prošlošću. Nadalje, autorica dodaje veoma pamtljive detalje kao što su golub, mačka, kornjača, kartica za sladoled, prsten, križ, a koji su mi u pamćenju ostali i tjednima nakon što sam pročitala roman.

Moram spomenuti i Scottyja čija se prisutnost osjeća u cijelom romanu, što nije ni neobično jer se uspomene iz naslova odnose upravo na njega.

4. Plejlista Kenne Rowan

Kenna ne sluša glazbu jer ju svaka pjesma podsjeća na nešto što je u životu izgubila. I mogu je u potpunosti razumjeti. Na kraju romana nalazi se popis pjesama koje je Kenna ipak mogla slušati, a da to u njoj ne pokrene slom.

Na popisu su Pink, BTS, The Beatlesi, Justin Timberlake, Miley Cirus, Taylor Swift… Kad biste ovu plejlistu pustili na nečijem tulumu, zabava bi bila zagarantirana.

Ovo nije romantična priča

Nisam znala kako roman završava tako da nisam imala nikakvih očekivanja. Bila sam spremna na oba smjera – tragičan i sretan. Neću vam napisati za kakav se kraj odlučila Colleen Hoover. To ćete morati otkriti sami.

Ako maknemo sa strane očiglednu romansu Kenne i Ledgera, ova je priča puno više od toga. Gubitak, patnja, žalovanje, oprost i nada univerzalne su teme koje svakog čitatelja dotiču na poseban način. Čak i da se nikad niste našli u sličnim osjećajima, razumjet ćete svaku emociju s obje strane; i Kennu i Ledgera, ali i Scottyjeve roditelje Grace i Patricka.

Nijedna odluka koju su morali donijeti nije bila lagana, baš kao ni one bitne koje mi sami donosimo u svojim stvarnim životima. Ovaj mi je priča došla u dobrom trenutku, a iskreno se nadam da će se svidjeti i vama.

A ja sad krećem s čitanjem ostalih romana, prije svega „Verity” čiju filmsku ekranizaciju očekujemo krajem godine.

• izdavač: Naklada Neptun
• broj stranica: 287
• godina izdanja: 2022.
• prevoditeljica: Tereza Milić