Tiffy More radi kao pomoćna urednica u Butterfingers Pressu koji je specijaliziran za knjige iz područja kreativnih umjetnosti i principa „uradi sam”. Tiffy je veoma kreativna i otvorena osoba, ali zarađuje vrlo malo i nije nimalo ambiciozna.
Da stvar bude gora, nedavno ju je ostavio dugogodišnji dečko Justin s kojim je živjela u njegovu stanu. Brzo mora iseliti i pronaći novi smještaj, no cijene unajmljivanja samačkog stana u Londonu strašno su visoke. Tražeći bilo kakvo rješenje, Tiffy nailazi na zanimljiv oglas L. Twomeya.
Leon radi kao bolničar u noćnoj smjeni na odjelu palijative i hitno mu treba novac da pomogne svom bratu Richieu. Njegovu djevojku Kay ne oduševljava činjenica da će dijeliti stan i krevet s drugom djevojkom. Ali Leon nema izbora nego prihvatiti neobičnu cimericu.
Slučajni cimeri postaju prijatelji
Leonov stan je minimalistički namješten i pomalo trošan, ali je čist i izgleda pristojno. Barem do trenutka kad Tiffy ne unese svoje šarenilo i neobične stvari kao što su lava lampa, kašmirska vreća za sjedenje ili kasica u obliku psića Pika.
„Krenem unutra, preplašen. Ispustim vrisak kao da se gušim. Izgleda kao da je netko povratio duge i cvijeće po sobi spajajući boje koje su u prirodi nespojive. Odvratna deka koju su izjeli moljci preko kreveta. Ogromna šivaća mašina zauzima veći dio radnog stola. I odjeća… posvuda odjeća.”
Nasreću, Leon i Tiffy nikad se ne sreću u stanu, no zajednički suživot polako poprima prijateljske obrise. Sve započinje dopisivanjem na post-it papirićima ostavljenima posvuda po stanu. I Leon i Tiffy neizbježno počinju primjećivati sitnice jedno o drugome – kavu ili čaj koji piju, hranu koju vole, smisao za odijevanje, pa čak i miris.
„Na trenutak naslonim čelo na vrata hladnjaka, zatim prstima prođem kroz uzdignute vrhove papirića. Toliko ih ima. Šale, tajne, priče, polagano otkrivanje dvoje ljudi čiji su se životi paralelno mijenjali – ili, ne znam, sinkronizirano. Različita vremena, isto mjesto.”
Kad se spoji nespojivo
Tiffy i Leon potpuno su različitih karaktera i svatko sa svojim emocionalnim teretom.
Leon nije knjiški dečko zbog kojeg će vam ispasti oči. On je introvert, ne govori puno, ali je pažljiv, dobar i odan. A kad to treba i hrabar, zastrašujuć, odvažan i zavodljiv. „Ima svijetlosmeđu kožu i čvrstu, kovrčavu kosu, dovoljno dugu da je može zataknuti iza uha i previše je žgoljav za moj ukus. Sav se klima dok hoda, znate taj tip. Izgleda kao pristojan tip, doduše: na svakoj fotografiji nekako se slatko smije zakrivljujući kut usana.”
Tiffy je vrckava, slatka, duhovita, pričljiva, ima neobičan smisao za modu i kuha kad je uzrujana. Voli kupovati u trgovinama rabljenom robom i sama kreirati svoju odjeću. Neobično je visoka za jednu djevojku i svojim izgledom privlači pozornost gdje god da se pojavi.
Čak su i Tiffy/Leon poglavlja karakterno i stilski odvojena. Tiffyni dijelovi dijaloški su složeniji dok su Leonovi razgovori šturi i posloženi u obliku dramskih replika. Ne znam bih li to ocijenila kao pozitivne karakteristike romana. S jedne strane čitajući se morate prebacivati između dvije vrste pripovijedanja, a s druge strane to je stilski dodatak karakterima protagonista i donosi raznovrsnost formi romana.
Snažni i pamtljivi sporedni likovi
U karakterizaciji Beth O’Leary nije zakazala ni kod sporednih likova (o čemu sam već pisala u recenziji romana „Zamjena”). Imamo savršenu najbolju prijateljicu Rachel te dugogodišnje Tiffyne prijatelje Moa i Gerty, a tu je i zanimljiva Katherine. S Leonove strane javljaju se fantastično karakterni brat Richie te Holly i gospodin Prior. Čak je i neobični susjed s čudnovatim kutijama banana dovoljno dojmljiv da bude pamtljiv.
Ono što apsolutno pozdravljam jesu antagonisti (čit. zlikovci) Justin i Martin. Izrazito antipatični i manipulativni, mogu napisati i ljigavi karakteri koji svoje finale imaju na kraju romana. Donijeli su raznovrsnost i razbili moguću monotoniju divnog i krasnog u priči.
Lagani, prpošni i duhoviti tekst
Ovaj roman Beth O’Leary nije mi bio dosadan ni u jednom trenutku jer se uvijek događalo nešto zanimljivo što je nosilo radnju do vrhunca i raspleta u zadnjih tridesetak stranica.
Svidjela mi se već poznata „neznanci – prijatelji – ljubavnici premisa” koja je u ovom romanu sačuvala individualnost protagonista. Oni do kraja romana zadržavaju svoje živote, svoje ponašanje, svoje prijatelje i obitelj. Povezanost Leona i Tiffy nije značila ignoriranje dosadašnjih životnih okolnosti već njihov suživot.
„Slučajni cimeri” emotivna je priča na više razina – ljubavnoj, prijateljskoj, obiteljskoj i individualnoj. Beth O’Leary pokazala nam je da je moguće spojiti različitosti, da se uz potporu prijatelja mogu napraviti čuda te da nada u dobro nikad ne umire.
Priznajem, završetak jest malo sladunjav, ali ne previše. Taman u stilu Tiffyna i Leonova odnosa. Nisam ni očekivala ništa drugačije.
Ako tražite romantiku, nadahnuće ili pak jednostavno čitanje, onda je ova priča za vas.
Uživajte u čitanju!
- izdavač: Znanje
- broj stranica: 411
- godina izdanja: 2019.
- prevoditeljica: Andrea Cvjetković
