Lenny je u totalnom kaosu! Preplavljena je tugom i bez volje za životom, osjeća se kao isprazna i izdubljena ljuska od čovjeka. Nakon smrti svoje najbolje prijateljice, Lenny nema snage da normalno funkcionira – izbjegava komunikaciju sa svojim roditeljima i poznanicima, ne živi u svojem stanu nego luta ulicama ili spava na trajektu, ne brine o svome izgledu ni o svome zdravlju.
No, s obzirom na to da joj treba novac, prihvaća posao dadilje djevojčice Ainsley. Već na ulazu u stan susreće se s njezinim ujakom Milesom, neprivlačnim i nižerazredno seksi mrgudom.
Njihovi neizbježni svakodnevni susreti pretvaraju se u neobično prijateljstvo u kojem Miles postaje Lennyn „frend za listu” i pomagač u ispunjavanju zadataka koje je za Lenny prije smrti sastavila njezina najbolja prijateljica.
„Tebi treba snažnost. Treba ti netko tko će se zaustaviti kada se želiš tući s velikim tipovima na ulici. Treba ti netko tko može ugaziti u močvaru i izvući te iz nje kada je potrebno. A ja mogu biti ta osoba.”
U potrazi za ponovnim „joie de vivreom”, Lenny se uz Milesa polako vraća u život, pretvarajući tugu u nešto što nije bilo na listi zadataka.
„Od prijatelja do ljubavnika, to nije, ono, nešto revolucionarno, znam. Ali jako mi je teško zamisliti da se bilo što u mom odnosu s njim promijeni. Vidio me nezbrinutu, prljavu, kako plačem na pločniku, vičem na strance. Odvlačio me s plesnih podija. Besramno sam ostavljala mrvice hrane na njegovu kauču. Drska, koketna, razmažena, blesava, nesmetana… to je moj stil. Ali odjednom mi se čini da ne mogu postići nijedno od tih stanja.”
Čitanje uz paketić maramica
Kad sam pročitala najavu za roman „Obećaj mi sunce”, znala sam da ga želim čitati i znala sam da će mi biti težak. Inače ne volim priče u kojima je netko od likova bolestan ili umire, no nisam imala osjećaj da će ta tematika u velikoj mjeri preuzeti roman.
Da, Lenny je tužna i satrta zbog smrti najbolje prijateljice, zapravo sestre, pa je tuga sastavni dio romana. Međutim, autorica cijeli fokus stavlja na shvaćanje da je smrt neizostavni dio života te da je na nama kako ćemo se mi s njome nositi.
Ovaj me roman dočekao u jednom teškom životnom periodu, u trenucima kad sam se i sama morala nositi s bolestima i problemima svojih bližnjih. Kad se tome nadodaju sve moje osobne traume, na ovu sam priču potrošila paketiće maramica i od sredine romana plakala ko kišna godina.
U mnogo sam se dijelova i rečenica pronašla onakva kakva sam bila nakon vlastitih gubitaka i kakva sam iz njih izašla. Ne znam ima li još čitatelja koje je ovaj roman rastavio i sastavio, no smatram da su nam izdavači trebali dati neko upozorenje. Eto, čak i pišući ove retke prisjećam se radnje romana i oči ne prestaju suziti.
Likovi kao prijatelji
Kad biste me pitali zašto bih preporučila ovaj roman za čitanje, ne bih mogla reći točno zašto. Previše je tu trenutaka koji su bitni, na neki način katarzični, realni, poistovjećujući. I to je ono što je glavni osjećaj cijele priče – radnja sama po sebi je svakodnevna, ali prožetost emocijama i tolika mogućnost suživljenosti s likovima me oduševila.
Znate onaj osjećaj kad čitate roman i likovi su živi pokraj vas kao da ste ih upoznali, kao da bi mogli biti i vaši prijatelji. I svaka scena je takva, veoma vizualna i pamtljiva do te razine da se i nakon mjesec dana od čitanja sjećam odjeće koju je Lenny nosila u noćni klub, na vjenčanje, na kampiranje…
Svima nam treba jedan Miles
Za mene najveća vrijednost ovog romana nije Lenny, već Miles. Predivna duša koja se bori sa svojim demonima i tugom, ali je sve to zatomio kako bi iz crne rupe bezdana izvukao Lenny. Miles je zvijezda u noći i svjetlo na kraju tunela. I iako nije Lenny mogao obećati cijelo sunce, pružio joj je svoju ruku i dao sebe cijelog.
Ah, kakve bismo bili sreće kad bismo svi mi imali jednog Milesa u svojim životima.
I znate onu romantičnu floskulu da svatko od nas kad-tad nađe svoju polovicu. E, pa Cara Bastone nam je pokazala da je to itekako istinito. Doduše, put do toga popločen je predrasudama, spoticanjima o vlastite terete i nerealnim očekivanjima. No, „Obećaj mi sunce” dokazuje nam da ljubav nisu samo sretni trenuci, da je ljubav komplicirana i neuredna, neočekivana i bolna, no svakako vrijedna čekanja.
I za kraj…
Ne mogu ne spomenuti kemiju koja se razvija u odnosu Lenny i Milesa. Već poznata ideja od prijatelja do ljubavnika u ovom je romanu razrađena veoma mudro, dovoljno sporo da prati radnju, a opet dovoljno napeto da nas čitatelje dovodi do ludila.
Na kraju romana nekoliko je „spicy scena” koje mi se baš i ne uklapaju u atmosferu romana, ali to je moja jedina zamjerka.
Pročitajte „Obećaj mi sunce”, upoznajte Lenny i Milesa i pripremite maramice. Trebat će vam!
- izdavač: Naklada Morana
- broj stranica: 348
- godina izdanja: 2025.
- prevoditeljica: Tea Horvat