Zbog naslovnice, kratkog opisa i poznavanja književnog opusa Cecelije Ahern očekivala sam lagano božićno štivo. Ali prevarila sam se jer je samo naslovna priča Svake godine vezana uz Božić, a ostale dvije Djevojka u zrcalu i Tvorac uspomena nisu.
Unatoč tome, priče su odlične – napete, zanimljive, neobične i neočekivane. Pročitala sam ih u sat vremena i iako malčice depresivne, jedne su od najdražih koje sam čitala ovog prosinca.
Puni krug života
Prvu priču Svake godine pripovijeda božićni anđeo, svečani ukras s vrha božićnog drvca jedne obitelji. Svake godine anđela s mračnog tavana iznose iste ruke, ali dodir tih ruku svake je godine drugačiji i anđeo osjeća da je ovo posljednje zajedničko putovanje.
Svake godine obitelj se okuplja na božićnom ručku, jedu se prokulice i purica, poklanjaju se vuneni puloveri, oživljavaju se sjećanja na sretno djetinjstvo.
No, svake godine sve se više dijeli samo razdražljivost i nerazumijevanje, tišina, prekrižene ruke i stegnuti zubi. Obiteljski razgovori otkrivaju tužnu istinu o gubitku ljubavi i razdvojenosti kao i o nepotrebi osjećanja brige i razumijevanja za one koji su nam najbliži.
„Ove godine uvjerljivo plješću dok uz njih uzbuđeno stoje njihovi maleni. Uljudan, obziran pljesak i klicanje praćeni povremenim pogledavanjem na sat i suspregnutim zijevanjem. Sve vidim odavde. Prijeke, živčane poglede, brže-bolje izbrisanu namrgođenost, duboke uzdahe, pregrizene jezike, brojenje do deset.”
Svake godine uvijek je sve isto, a to isto uvijek je drugačije.
Bila je to cijena slobode
Druga priča Djevojka u zrcalu ostavlja dojam horor priče s mrvicom osjećajnosti i malčice podsjeća na kratke priče Edgara Allana Poea. Na dan svoga vjenčanja Lila odlazi k baki Noneli koja živi u usamljenoj i divljoj kući na vrhu litice. Kuća ima visoke stropove i prozore od poda do stropa te hrpu tričarija, ukrasnih predmeta i mračnih zakutaka.
Lila obožava tu trošnu kuću i svoju baku koja – nema oči i nije izašla iz kuće trideset godina. Da stvari budu čudnije, Nonela se boji zrcala pa su sva u kući prekrivena crnim plahtama.
Lila nije znala zašto baka ne voli zrcala i nije joj bilo čudno što Nonela nema oči. Bakino objašnjenje bilo je oduvijek: „Bila je to cijena slobode.” Lila je uvijek poštivala bakine zabrane o neotkrivanju ogledala, ali se na dan svog vjenčanja ipak željela pogledati u jedno od njih.
No, Lila uskoro otkriva da su zrcala bila skrivena s razlogom te da odraz u ogledalu skriva opasnu varku.
Tvorac sjećanja
„On nije ni liječnik, ni znanstvenik. Neki ga smatraju psihologom, ali nije ni to. On je samo muškarac koji je ljubio i tako stekao bogato iskustvo, ne samo ono koje se stječe učenjem i usvajanjem onoga što se zna na svijetu, već i ono životno.”
Jacka Collinsa neki obožavaju, a neki ga mrze i proklinju jer je oskvrnuo ono što je svijetu najprirodnije – um i sjećanja. Naime, Jack je tvorac sjećanja.
U podrumu njegove gregorijanske kuće na Trgu Fitzwilliam nalazi se futuristička naprava koja u um otisne bilo koju stvorenu uspomenu pretvarajući je u stvarnu. To su sjećanja koja bi ljudi željeli imati ili ona koja treba oživjeti. Stroj na neki način slomljene ljude održava na životu i daje mir izmučenim dušama.
Priče o ljubavi, prijateljsvu i čudesnome
U hrvatskom prijevodu zbirka Svake godine sadrži samo tri priče za razliku od originala koji sadrži čak devet priča. Istraživala sam zašto je tome tako, ali nisam nigdje mogla pronaći razlog neprevođenja svih priča iz originalne zbirke.
S prizvukom bajkovitosti ove su me priče potaknule na potrebu za maštanjem, za razmišljanjem o drugačijem i nemogućem koje nije toliko nemoguće. Blagdansko vrijeme uvijek je bajkovito i mistično tako da ove kratke priče pronalaze svoje mjesto u čitateljskom božićnom kalendaru.
Mada su tematski potpuno različite, sve tri priče nose ideju ljubavi, prijateljstva i čudesnog. I ono najvažnije – ostavljaju nam pitanje: Što smo sve spremni napraviti za ljude koje volimo?
- izdavač: Profil
- broj stranica: 95
- godina izdanja: 2012.
- prevoditeljica: Petra Mrduljaš