Božo Belamarić živi posve normalnim životom – radi kao urednik lokalnog glasila u Splitu i oženjen je s brižnom knjižničarkom Klarom. Njegova svakodnevna rutina odvija se između kuće i posla, a njegove nekad studentske filozofske misli zatrpane su trivijalnim stvarima koje sastavljaju život sredovječnog muškarca uljuljanog u sigurnost malograđanskog života.
Potaknut velikim nasljedstvom, odlučuje jednog sasvim običnog dana prekinuti sve veze sa svojim bezličnim životom uzornog supruga, susjeda i radnika. Umjesto da ode na posao, Božo kupuje kartu za vlak i bez prtljage odlazi u Zagreb spreman otpočeti novi život.
„Sad, u novom životu, sve će raditi drukčije. Ne zna hoće li to biti samo eksperimentalni život, ili je sve ono dotad bio neuspješan eksperiment, ali zna da ništa više neće raditi kao prije. Počet će ispočetka. Možda s velikim zakašnjenjem, ali ispočetka.”
No, Božo već prvog dana svog novog života shvaća da ne zna kako živjeti, da uopće ne zna tko je i što želi.
Uzburkan tempo čitanja
„A onda je Božo krenuo ispočetka” bio je odabir za studeni Hoću knjigu Book Cluba. Nekim članicama roman se nije svidio, neke ga nisu pročitale do kraja, a meni je baš bio odličan. Čitanje ovog romana poklopilo se s književnim susretom s Marinom Vujčić tako da sam prije čitanja imala lijep uvod u svijet i razmišljanja naše autorice.
Božo je prvi tekst Marine Vujčić koji sam pročitala i ne mogu vjerovati da je roman izdan sad već davne 2014. godine. Otada je Vujčić napisala još mnogo priča, a ja ih svakako planiram pročitati.
Čitanje ovog romana imalo je nekoliko faza – na početku mi je bilo zanimljivo, no teško sam se probijala kroz zgusnuti tekst pripovijedanja. Morala sam veoma pažljivo čitati da održim koncentraciju jer sam imala osjećaj da trebam zapamtiti svaki detalj da bih mogla razumjeti priču.
Nakon pedesetak stranica priča je postala dinamičnija, a prekretnicu je odredila pojava misteriozne žene Silvije. Zadnjih tridesetak stranica pročitala sam s oduševljenjem.
Iako mi Božo nije drag lik, nadala sam se drugačijem završetku. Čini se da gdje god otišli, ne možemo pobjeći od samih sebe.
Egzistencijalni roman
Tijekom čitanja romana u meni su se miješale različite reakcije – od prevrtanja očima na Božovu nesposobnost preko suosjećanja s njim pa sve do pesimističnog razmišljanja o vlastitoj egzistenciji. Jer svatko je od nas barem jednom poželio krenuti iz početka, odvezati spone poznatog i otići negdje gdje nas nitko ne poznaje.
„Baš ta i takva sredina, malena sredina u kojoj svatko svakoga poznaje, bila je jedan od glavnih razloga njegova gotovo kompulzivnog odustajanja. Kao i prije dvadeset šest godina, kad je napustio tu sredinu radi fakulteta, i ovaj je odlazak osjetio kao pomilovanje.”
„A onda je Božo krenuo ispočetka” filozofski je roman. Božo je završio filozofiju pa je naracija sveznajućeg pripovjedača zapravo uranjanje u svijest ostarjelog filozofa koji u svojim mislima prevrće teorije najvećih svjetskih mislioca i u njima pokušava pronaći smisao života.
Svidio mi se taj dio priče u kojima tehnikom struje svijesti Marina Vujčić prikazuje zbrkanost misli Bože Belamarića. U svojim egzistencijalnim propitkivanjima Božo me podsjetio na Mersaulta iz romana Stranac i na Melkiora Tresića iz romana Kiklop. A ja volim i Camusja i Marinkovića.
Cijela ta stilska modernost romana, razlomljena kompozicija s retrospekcijom savršeno odgovara tematici egzistencijalističke izgubljenosti Bože Belamaraića. Jer kad u 45 godini života shvatiš da ne živiš i da ne znaš tko si, jedino te težnja za novim početkom može spasiti od potpunog odustajanja.
Božo ne zna kako živjeti
I na kraju ne mogu se ne dotaknuti razmišljanja o Boži kao muškarcu. Njegova nesposobnost da ne zna koju pastu za zube kupiti ili da za pečenje jaja treba ulje (i tavu) ili možda najgore od svega – kako raspolagati sa svojim novcem, situacije su koje su nama ženama veoma poznate.
Tu me misao vodi na priču jednog stand-up komičara koji je rekao da vjenčanje nije spoj dviju srodnih duša nego čin predaje brige o muškarcu od majke na ženu. I sama sam tijekom odrastanja bila svjedok bezbrojnih suludih činova nesposobnosti muškaraca za koje se brinu žene. Ne znam tko je tu pogriješio, društvo ili žene same.
Klara je za Božu radila sve! On nikad nije morao brinuti o tome ima li hrane u hladnjaku, jesu li plaćeni računi, ima li čiste odjeće ili hoće li svakog jutra papuče biti uredno složene s njegove strane kreveta. Klara ga je poštedjela napora razmišljanja o praktičnim pitanjima, a Božo je kontemplirao.
Iako nisam čitala druge tekstove Marine Vujčić, poznajem njezina razmišljanja i stavove koji se odražavaju i u njezinim romanima. „A onda je Božo krenuo ispočetka” savršeno prikazuje tipičnog sredovječnog muškarca koji je nesposoban za samostalni život. A takvih u našem društvu ima previše.
Teško je danas pisati i govoriti o odnosima žena i muškaraca iz ženske perspektive, a da te netko odmah ne proglasi feministkinjom. Uostalom, kad je ta riječ uopće postala toliko negativna. Prema rječničkoj definiciji feminizam je „zagovaranje političke, društvene i ekonomske ravnopravnosti žena i muškaraca” i ništa više od toga.
I za kraj…
Znam da se u našem društvu u skoroj budućnosti ništa neće promijeniti nabolje. Naprotiv, imam osjećaj da se vraćamo unatrag jer svakog dana sve više osjećam patrijarhat i bezrazložnu mušku nadmoć u svakodnevici.
Ne znam je li Marina Vujčić pisala ovaj roman samo za žene, no mislim da je priča o Boži tekst za muške čitatelje. Međutim, s obzirom na poraznu činjenicu da više od 60 % Hrvata nije prošle godine pročitalo ni jednu knjigu te da žene čitaju više od muškaraca, teško da će ovaj roman doći u ruke onih koji bi ga morali pročitati.
I zato si zadajem misiju – preporučivat ću ovaj roman svojim muškim prijateljima. Možda koji od njih shvati da znati ispeći jaje ili otići u dućan bez uputa nije znanstvena fantastika. I ono najvažnije: žena nije sluškinja već životna partnerica. A smisao života može se pronaći bez rušenja mostova i povrjeđivanja ljudi koji nas vole.
- izdavač: Fraktura
- broj stranica: 181
- godina izdanja: 2014.