Rodna kuća i dom u kojem smo odrastali dio su našeg identiteta. Bez obzira na to živimo li na istom mjestu od djetinjstva ili je dom promijenio svoje boravište, zidovi i stvari među kojima smo sazrijevali uvijek će ostati dio nas.
Roman „Nizozemska kuća” govori o jednom takvom mjestu – kući koja je obilježila i promijenila živote svih onih koji su u njoj živjeli, prije svega život našeg pripovjedača Dannyja i njegove sestre Maeve. Nizozemska kuća saga je o obitelji Conroy i pripovijest o razornoj snazi jedne velebne kuće.
Nizozemska kuća – predmet žudnje
Cyril Conroy američki je car nekretnina koji nakon Drugog svjetskog rata kupuje veličanstvenu Nizozemsku kuću kao demonstraciju svojeg novostečenog bogatstva. Unatoč svojoj vizualnoj divoti, kuća je prepuna stvari i duhova prijašnjih vlasnika što emocionalno pritišće nove stanovnike. Svaki član obitelji Conroy kuću doživljava na drugačiji način – nekome je spas, a nekome prokletstvo.
„Kuća je predstavljala jedinstven spoj darovitosti i sreće. Ne mogu objasniti kako je moguće da trokatnica djeluje kao da je baš idealne kvadrature, ali tako je ispalo. Ili bi možda bilo bolje reći kako je bila prevelika za bilo koga, idiotski uludo utrošen prostor, ali da ni u jednom trenutku nismo poželjeli da bude drugačije. (…)
Nizozemska kuća bila je kuća u kojoj su živjeli Nizozemci čija se imena nisu dala izgovoriti. Gledana s određene distance, činilo se kao da lebdi nekoliko centimetara iznad brežuljka na kojem je smještena. Staklena okna koja su okruživala staklena ulazna vrata bila su veličine izloga, pričvršćena viticama od kovanoga željeza. Prozori su kuću činili svijetlom i sunce reflektirali po širokom travnjaku. Kuća je možda bila neoklasicistička, iako je po jednostavnim linijama bila bliže mediteranskom ili francuskom stilu, pa iako nije bila nizozemskog stila, pričalo se da su konzole kamina ukrašene plavom Delft keramikom u salonu, knjižnici i glavnoj spavaćoj sobi izvađene iz dvorca u Utrechtu, pa onda prodane VanHoebeekovima kako bi princ platio kockarske dugove. Kuća je dovršena 1922. godine, s već ugrađenim kaminima.”
Snaga bratske ljubavi
Glavni likovi romana su brat i sestra Danny i Maeve koji kao već odrasli ljudi u sanjarenjima proživljavaju dane odrastanja u Nizozemskoj kući. Svaki susret s novim ljudima ili pak s onima iz prošlosti vraća ih u raskoš kuće koju je njihov otac kupio za njihovu majku Elnu. Za Dannyja i Maeve Nizozemska kuća simbol je njihova djetinjstva, ali i mjesto proživljenih trauma – majčina odlaska, očeve hladnoće, nove maćehe i nasilnog protjerivanja.
Za brata i sestru Nizozemska kuće mjesto je kojeg se ne mogu osloboditi, stakleni duh koji ih vuče k sebi kao mistični magnet nedopustivši im da ostave prošlost iza sebe. Njihova očaranost tom kućom proteže se kroz pedesetak godina pa kad se u poodmaklim godinama vrate u njezine salone, još uvijek osjećaju povezanost.
Prikaz bratske ljubavi i potpore opisan je na dirljiv način – odanost i poštovanje koje Danny i Maeve osjećaju toliko je stvaran i razumljiv. Njihov odnos dio je romana s kojim sam mogla suživjeti i dio koji me je nosio do samog kraja.
Kome preporučiti ovaj roman?
Čitanje ovog romana bilo je sporo i teško, a pripovijedanje Ann Patchett nije mi odgovaralo. Ideja je dobra, ali nedovoljno razrađena – uvijek se sve vraća na Nizozemsku kuću što daje osjećaj statičnosti. Nažalost, ostao mi je dojam telenovele ili turske sapunice – jednostavna priča rastegnuta na previše stranica. Čak i ako preskočite neke dijelove, ništa bitnog nećete propustiti.
Završetak romana nije neočekivan, ali je nerealističan. Jasno je da Nizozemska kuća spaja i razdvaja likove u romanu, ali način na koji si je to zamislila Ann Patchett previše je jednostavan za jedan bestseler. Sa svom svojom tajnovitošću Nizozemska kuća ima potencijala biti više od prostora žudnje, ali je autorica odlučila to ostaviti po strani te ostati u sigurnoj zoni usmjerivši pažnju na utjecaj koji kuća ima na ljude.
Sa svojom pričom nije me dodirnuo ni jedan lik, ni protagonisti ni anatagonisti. Nikoga nisam zavoljela niti ikoga doživjela s prezirom. Svi su likovi jednostavno obični – žive normalnim životom, sa svojim strahovima, pogreškama, nesuglasicama i propalim prilikama. Nitko od njih nije napravio ništa senzacionalno i vjerojatno ću njihova imena zaboraviti nakon nekoliko tjedana.
I za kraj…
Poprilično sam razočarana ovim romanom i teško mi je razumjeti dobre ocjene ostalih čitatelja. No, isto tako mi je jasno da se ista priča može doživjeti na različite načine te da svatko od nas ima svoje unutarnje žice koje će zatitrati na ovu priču.
No za kraj, jedna pozitivna sitnica – Ann Patchett u romanu oživljava atmosferu odlaska i povratka te dokazuje da će unatoč napuštanju neki ljudi i prostori uvijek imati posebno mjesto u našim životima, pa čak i ako oni sami nisu toga svjesni.
- izdavač: Profil
- broj stranica: 288
- godina izdanja: 2021.
- prevoditelj: Saša Stančin