Nakon prometne nesreće u kojoj je izgubila mlađu sestru Leu, tinejdžerica Rumi Soto poslana je na Havaje k teti Ani. Za većinu mladih idealno mjesto za ljetne praznike, za Rumi pravo mučenje tisuće kilometara od kuće i majke. Lea je bila cijeli njezin svijet i njezina najbolja prijateljica, a Rumi ne zna kako živjeti bez nje. Osjećajući krivnju zbog sestrine smrti, Rumi se teško nosi s tugom i s mržnjom odbacuje sve koji joj se približe.
Prijateljstvo s mladim surferom Kaijem i susjedom Watanabeom polako će joj pokazati da je (samo)oproštaj te izlazak iz boli i mraka moguć, ma koliko god bio težak i dugotrajan.
Glazba je lijek
Lea i Rumi bile su najbolje prijateljice – sestre u disfunkcionalnoj obitelji koju je napustio otac pa je majka uvijek radila više da bi one imale normalan život. Iako se zbog potpuno različitih karaktera nisu baš uvijek dobro slagale, glazba je bila zajednička ljubav koja ih je povezivala. Rumi je svirala klavir, Lea gitaru, a zajedno su pisale pjesme. Njihova metoda u nedostatku inspiracije bila je da kažu tri slučajne riječi i na temelju tih motiva napišu pjesmu. Posljednje tri koje su zapisale u svoju bilježnicu bile su: ljeto – ptica – plavo.
No, nakon sestrine smrti Rumi više ne osjeća glazbu, a završavanje zajedničke pjesme jedino je što ju održava na površini života.
Svidio mi se taj aspekt priče, ta ideja da je glazba lijek i da nas može spasiti i povući iz emocionalnih padova. I razumijem tu Ruminu borbu – istovremenu odbojnost prema glazbi jer ju podsjeća na gubitak i ljubav jer ju glazba veže na sve sretne trenutke s Leom.
Gubici su dio života
Svatko se od nas, nažalost, susreo s gubitkom voljene osobe. A kad je to netko veoma blizak, tuga i bol još su jači. Osobno sam dosad izgubila jako puno bliskih osoba i satrlo me to na bezbroj mogućih načina. U tim neutješnim trenucima floskule poput „tako je moralo biti” ili „vrijeme liječi sve rane” nas se ne dotiču previše, baš kao ni potpora bližnjih. I zato sam uvijek vjerovala i osjećala da je gubitak voljene osobe nešto što moraš preživjeti sam.
Majka je izgubila kćer, a sestra sestru – teško je tu biti razuman i objektivan. Majka je svoju tugu rješavala na svoj način, a Rumi na svoj – i obje osjetite u čitanju.
Teen roman za zrele čitatelje
Iako nisam sklona dati dobre ocjene romanima u kojima odrasli pišu uime tinejdžera, Akemi Dawn Bowman odlično je i stvarno prikazala sve emocije koje je proživljavala Rumi. Bijes, ljutnja, vikanje, mržnja, tuga, plakanje, šutnja, prezir – sve se to nakon gubitka sestre prelamalo u mladoj Rumi.
I možda najgore i najteže od svega – propitivanje granica tuge kojom odaje počast sestri i života koji mora nastaviti. Rumi se osjeća krivom što je pronašla nove prijatelje, što želi ponovo nastupati, odrezati kosu, krenuti dalje… Rumi postavlja veoma legitimna pitanja koja nisu rezervirana samo za tinejdžere – kad je u redu prestati tugovati?
Bowman je u Rumi stvorila jedinstveni karakter i gotovo pak stvarnu tinejdžericu s velikim emocionalnim teretom.
I za kraj…
Kad sam kupila ovaj roman, vidjela sam ovo: divna ljetna naslovnica, djevojka na plaži, gitara u pijesku, zanimljiv sinopsis. Ali nisam očekivala toliko tešku priču. Ne mogu napisati da je ovo jedan od najboljih romana koje sam pročitala, ali da me pogodio – to mogu.
Veoma je mali krug ljudi kojima bih mogla dati ovu knjigu – s jedne strane morali bi to biti ljudi dodirnuti tugom jer ju mogu razumjeti, a s druge strane morali bi biti i snažni jer ju mogu preživjeti.
Mnogo je tužnih rečenica i odlomaka u ovom romanu, a za kraj vam ostavljam mudru misao gospodina Watanabea: „Tuga je samo gost, ali duže ostaje ako primijeti da se skrivaš od nje.”
Akemi Dawn Bowman nam je dala emocije i pouku, a ja sam nakon čitanja romana otišla na druženje sa svojom sestrom.
- izdavač: Fokus
- broj stranica: 288
- godina izdanja: 2020.
- prevoditeljica: Nika Perić