Čitala sam ovaj roman u prosincu prošle godine u sklopu „Hoću knjigu book kluba”, ali mi se tek u ožujku činila prikladnom za objavu. Kristin Hannah iznimno je popularna u knjiškom svijetu i „Žene” su prvi njezin roman koji sam čitala.
Na tematiku se nisam nimalo pripremala, jednostavno sam uzela knjigu i počela čitati. Prvih pedesetak romana bilo je fantastično i osjećala sam da ću postati ljubiteljica Kristin Hannah. I onda je, nažalost, krenulo razočaranje. Predugo pripovijedanje s pričom koja se intenzivnije mogla donijeti na manje stranica. Previše kontemplacija glavne junakinje i previše detalja koji su usporavali glavnu radnju. Činilo mi se kao da čitam Homera i ako preskočim desetak stranica, ništa se bitnog neće dogoditi.
Na kraju sam se jedva prisilila dovršiti knjigu, a čak sam i zadnjih stotinjak stranica čitala uz upaljeni televizor. No, ovaj roman ima i dobrih strana, a sama tematika zahtijeva malo dublje poniranje u samu srž pa u nastavku recenzije nešto više o „Ženama” Kristin Hannah.
Žene mogu biti heroji
Premisa romana veoma je jednostavna – prikaz žena u ratu i nakon povratka iz njega kroz lik glavne junakinje Frankie McGrath. Ona je studentica sestrinstva odgojena u izrazito konzervativnoj i bogatoj obitelji u južnoj Kaliforniji. Nakon atentata na predsjednika John F. Kennedyja, politička i društvena situacija u Americi se mijenja, a Frankie želi biti dio novih promjena.
Nakon što njezin brat Finley bude svečano ispraćen u rat, Frankie odluči i sama otići u Vijetnam. Bez prave medicinske obuke i sa samo dvadeset i jednom godinom, Frankie odlazi u samo srce vijetnamske ratne zone.
U Vijetnamu nije bilo žena
S obzirom na to da mi u školi ne učimo baš previše o američkoj povijesti, o Vijetnamskom ratu znam samo neke osnove – tko, gdje, kada, kako. Ono što me jako iznenadilo čitajući ovaj roman jest da su se Amerikanci sramili tog rata, prosvjedovali protiv njega te da su čak i omalovažavali ratne veterane.
Mladići koji su dolazili u Vijetnam činili su to po vlastitom odabiru. Bili su to uglavnom Afroamerikanci, Hispanci, siromašni mladići koji nisu imali mogućnosti upisa na fakultet ili djevojke koje su se željele udati za njih. Svoju su borbu završili relativno brzo – upucani, rastrgani ili razbijeni u komade. Jedinu utjehu u posljednjim trenucima pružale su im medicinske sestre čija žrtva nije bila priznata jer nisu bile u borbi.
Kristin Hannah piše o ratu veoma realno prikazujući sve strahote bolnica i ratnih žrtava. Krv, crijeva, izgubljeni udovi, mrtva djeca i umirući vojnici prikazani su bez zadrške. Dakle, sve najstrašnije što možete zamisliti. To mi i nije bio baš omiljeni dio romana jer jednostavno ne volim prizore u kojima prska krv na sve strane (u protivnom bih čitala horor).
Sramotna žrtva
Čitajući ovaj roman bila sam toliko ljuta i razočarana, baš kao i protagonistica Frankie. Položaj žena u društvu bio je tih godina loš – žene su bile kućanice i majke, a nimalo junakinje kakva je bila Frankie McGrath. Trenuci u kojima žena od žene mora skrivati svoje ratne traume ili situacije u kojima muškarci ne priznaju žensku žrtvu su za mene stravični. Posebice kad su to činili Frakiein otac i majka koji su čak prijateljima lagali da je otišla na odmor u Firencu. Poruka je bila jasna – ne pričaj o tome i jednostavno zaboravi.
Poginuli sin zaslužio je svoje mjesto na zidu heroja u obiteljskoj kući, ali ne i kći koja je spasila stotine Amerikanaca i omogućila im da se kao junaci vrate kući.
Samo tri žene
Doduše, s obzir na naslov romana mislila sam da će se roman više baviti ženama općenito, no ovdje imamo Frankie te Barb i Ethel koje su predstavnice jedne skupine žena. Da je možda Hannah dodala perspektive žena koje su bile kod kuće i izgubile svoje voljene u ratu, četiristotinjak stranica imalo bi smisla. Ovako previše fokusa na tri ženska lika baš i ne opravdava varljivi naslov.
Ideja romana bila je predstaviti žensku snagu u teškim i turbulentnim trenucima američke povijesti, ali Frankieni postupci nakon povratka iz rata su sve osim ponašanja jedne junakinje. Njezina borba u Vijetnamu s ranjenicima, strahom od smrti i groznim uvjetima života prenijela se u borbu sa samom sobom nakon povratka kući. Frankie je trpjela posljedice PTSP-a, kao i gubitak muškaraca koje je voljela.
Čini mi se da nam u konačnici ovaj roman zapravo prikazuje nestalnost ženskog karaktera. Da, snažne smo! Da, možemo skoro sve kao i muškarci! Da, moramo se dokazivati! I da, ne moramo baš uvijek biti najbolja verzija sebe.
U redu je biti slaba, u redu je plakati, u redu je žalovati, u redu je biti u depresiji, u redu je biti žena. I u redu je tražiti potporu prijateljica kad se same ne možemo izvući iz teških trenutaka. A upravo je to žensko zajedništvo glavna poruka romana!
Volim ono što radim
Jako mi se svidjela Frankie i njezina borba, ali me iscrpljivala ta njezina potreba za dokazivanjem, prije svega svom ocu. Ono što mi je žao jest da je Kristin Hannah odlučila prikazati Frankie kao tragični lik. Doduše, na kraju ima neki zadovoljavajući (neću napisati sretan) završetak, ali bih nekako voljela da je joj je dala više. Mislim da je Frankie to i zaslužila.
Frankie je svoj životni poziv pronašla na najgorem mjestu – u ratnom Vijetnamu. Koliko god je mrzila rat, više od toga je voljela biti medicinska sestra. „Volim ono što radim i činim razliku.”
I za kraj…
Znam da ovaj roman Kristin Hannah oduševljava čitateljski svijet i da ima jako visoku ocjenu na Goodreadsu (4,62), ali mene se nije dojmio. Nije da sam imala nekih velikih očekivanja i baš mi je žao što sam jedna od onih koje su ostale razočarane.
Možda ću dati priliku ostalim romanima u neko dogledno vrijeme, međutim ako su sve ostale pisane na isti način, bojim se da se kolekcija knjiga Kristin Hannah neće naći na mojim policama.
Za kraj recenzije ostavljam vam Frankienu retrospektivu s kraja romana.
„Ali sada je došlo vrijeme da zapravo krene u potragu za životom.”
- izdavač: Znanje
- broj stranica: 472
- godina izdanja: 2024.
- prevoditeljica: Mirjana Valent
