Ja sam žena koja kupuje cvijeće. Ne često, jer budimo realni – kupovanje cvijeća je kao i kupovanje knjiga postalo luksuz, ali kad uzmognem kupim ruže, tulipane, ljiljane, ciklame… Imam tu sreću što roditelji žive na selu pa vikendima u proljeće mogu ubrati raznog cvijeća i ponijeti ga sa sobom u stan.
Iskreno, ne poznajem ženu koja ne voli cvijeće, ženu kojoj osmijeh na lice neće izmamiti buket ili čak jedan jedini cvijet. I zato volim svojim ženama poklanjati cvijeće. A kupovanje i darivanje cvijeća ima veću simboliku od same namjere u pažnji i ljepoti. Cvijeće je poruka, samo ju treba znati iščitati.
Žene koje kupuju cvijeće
U malenu kvartu u središtu Madrida žive glumci, moderni ljudi, parovi bez djece, zastupnici obiju strana; to je mjesto s muzama, kazalištima i malenim galerijama, svakodnevnim manifestacijama, rečenicama koje su napisali slavni pisci; mjesto koje gaze turisti, postariji stanovnici, biciklisti, džez-glazbenici i arheolozi koji traže Cervantesove kosti.
Ovo maleno boemsko mjesto ima „tri trga, pet krčmi, osam barova, tri koktel-bara, jedan karaoke-bar, dvadeset restorana, tri lokala sa živom muzikom, dvije čajane, četiri slastičarnice, tri kafića, policijsku postaju, park, klauzurni samostan, tri butika, dva dućana, tri hotela, dvije knjižare, tri antikvarijata, jedno kazalište i groblje pretvoreno u cvjećarnicu”.
U tom madridskom kvartu je i pet žena koje kupuju cvijeće: jedna kupuje za svoju tajnu ljubav, druga za svoj ured, treća kako bi ga slikala, četvrta za svoje klijente, a peta za pokojnika. A tu je i šesta žena – ona koja prodaje cvijeće.
Cvjećarnica kao središte prijateljstva
U cvjećarnicu Anđelov vrt ulazi Marina – žena čiji je suprug umro nedavno nakon teške bolesti i koja nakon toga gubi smjer kretanja i samu sebe. Tajanstvena vlasnica cvjećarnice Olivia joj iz sažaljenja daje posao pomoćnice i polako je upoznaje sa svijetom cvijeća, ali i sa ženama koje kupuju cvijeće. Njih šestero čine jednu neobičnu, naizgled nespojivu, no ipak homogenu i funkcionalnu prijateljsku družinu.
Casandra je uspješna europarlamentarka i sjajna diplomatkinja posvećena poslu koja cvijeće kupuje za svoj ured. Živi po paroli i savjetima svojega oca da nikada ne smije ovisiti ni o jednom muškarcu. Naizgled neustrašiva i zastrašujuća, njezina predivna vanjština skriva mnogo nedoumica i izbora s kojima se mora suočiti.
Gala je bila ljubavni kameleon – mijenjala se ovisno o svojem partneru. Ako je trebalo, bila je stručnjak za kušanje vina ili navijač na nogometnom stadionu. Unatoč tome, željela se udati samo za princa na bijelom konju s pripadajućim dvorcem.
„Plavu je kosu skupila s jedne strane u mladenačku pletenicu koja nije dopuštala da je smjestim u četrdesete. Imala je zelene oči utisnute poput dva ametista u lice lutke, bademasto lice i usne koje su uvijek bile spremne na poljubac. Njezino veliko i puno tijelo, strateški raskošno na svim ključnim mjestima koja su je određivala kao ženu, bilo je ukusno prekriveno, ali ostavljajući otkriveno jedno rame, koljena ili dio njezinih spužvastih grudi. Unatoč tomu, djelovala je kao da se uporno trudi otkriti sve do jednu nevidljivu promjenu na svojem tijelu i često je uzdisala za izgubljenom mladošću.”
Victoria je majka i supruga zarobljena u braku koji odumire. Ona je inženjerka informatike, ima odličan posao, ali osjeća da je zaglavila u fazi mogućeg napredovanja do kojeg neće doći ako ne napusti Španjolsku.
„Imala je smeđu razbarušenu kosu, a šiške je s čela micala puhanjem, naglašene i oštre crte lica, visoke jagodice, velike usne, malene grudi, sjajno tijelo atletske građe odjeveno za odlazak u ured.”
Aurora je slikarica koju obilježava potreba za patnjom pa ju prijateljice nazivaju Trpiružicom.
„Nije bila visoka. Crna kosa kratka kao kod kakvog garcona uokvirivala je njezino maleno lice, mršavo, lijepo: dio njezina lica bio je zaštićen rupcem, potezi akrilne boje zamijenili su šminku; imala je mačje noge i veliku mušku majicu kao haljinu.”
Aurora vozi taksi i preživljava prodajući svoje slike kao turističke suvenire. Iako s četrdeset godina nije imala ni jednu zadovoljavajuću vezu, živi u neobičnoj zajednici s ljudskim parazitom Maksijem. Svojim načinom života i kao žena u kasnim tridesetim godinama razočarava svoje imućne i uštogljene roditelje.
Iznad svih ovih žena (po)stoji Olivia – vođa i kormilar, savjetnica i poticaj da istražuju svoje najdublje želje i da ih u konačnici i ostvare. Dotaklo me puno njezinih rečenica, a ova možda najviše: „Treba početi živjeti i prestati razmišljati o tome kako to činiti.”
Hermetičko pripovijedanje za posvećenog čitatelja
„Žene koje kupuju cvijeće” zahtijeva privrženog, upornog i obrazovanog čitatelja. Pripovijedanje je jako zgusnuto s vremenskim skokovima, lirskim opisima, filozofskim razgovorima i neizravnim unutarnjim monolozima.
Cjelokupni ton romana je melankoličan i prožet promišljanjima. Mada žene koje kupuju cvijeće na kraju dožive neki svoj sretan završetak, u mislima su tijekom romana posvećene prošlosti.
„Žene koje kupuju cvijeće” nije roman za svakog, ali bi ga svaka žena morala pročitati. Postoji opasnost da vam se neće svidjeti jer sam na Goodreadsu vidjela ocjene od 1 do 5. Mislim da je problem u suživljenosti s likovima – teško će vas priča dotaknuti, ako nešto slično niste doživjeli i sami. U konačnici, tako je i sa svim pričama.
Oda feminizmu i ženstvenosti
Ono što spotiču Vanessi Montfort jest da je napisala self-help roman za žene u četrdesetima. Međutim, ja roman nisam tako doživjela. Tekst je ispunjen životnim citatima, savjetima i aforizmima koje sam si ispisala i čuvat ću ih za knjiške posvete ili rođendanske čestitke.
Tematski ovaj roman možete doživjeti kao posvetu feminizmu jer mu je u središtu odnos žena i muškaraca, a nadasve poimanje žena u društvu. U vremenu kad se sve više propituje žensko i ženstvenost, kad iznova na površinu izlaze primjeri šovinizma i mizoginije, trebamo se sjetiti da uvijek i zauvijek imamo pravo same odlučivati o tome što je najbolje za nas.
Pročitajte ovaj roman
Iskreno, meni je ovaj roman fascinantno otkriće. Oduševio me odmah na početku zato što je pripovijedanje bilo drugačije od tekstova koje sam čitala u zadnje vrijeme. Trebala mi je neka promjena, ali i kvalitetan tekst kao što je ovaj Vanesse Montfort.
Da nije bilo ovog mog proljetnog cvjetnog čitateljskog izazova, teško da bih knjigu ikad pročitala. A tako mi je drago da jesam! Možda se jednog dana i odvažim pročitati je u originalu.
Prepoznala sam samu sebe u svakoj od ovih žena, a prepoznala sam i svoje prijateljice s kojima razgovaram do dugo u noć o – ženskosti, muškarcima, pravednosti, odnosima, snazi i upornosti koju moramo nositi u sebi da bismo opstale.
I zato drage žene, nemojte prestati sanjati, godine su samo broj.
„Nemoj se bojati slobodne. Izvuci ta krila, draga. Imaš ih. Sve ih imamo iako su savijena i zaboravimo na njih. Prestani smišljati izlike. Budi slobodna.”
Imate moju preporuku za čitanje i nadam se da ćete uživati.
- izdavač: Fraktura
- broj stranica: 338
- godina izdanja: 2019.
- prevoditeljica: Silvana Roglić
