Vodu za slonove Sare Gruen odlučila sam staviti na svoj ljetni popis čitanja jer sam davno gledala film s Reese Witherspoon i Robertom Pattinsonom u glavnim ulogama. Usto, nekako u čitateljskim kuloarima stalno slušam o tom romanu pa sam i sama odlučila otkriti što se to skriva na tristotinjak stranica malog KDS-a. Štoviše, i ocjene na Goodreadsu su vrlo dobre (4,11), a roman je dobitnik nagrade BookBrowse Diamond za najpopularniju knjigu te je dvanaest tjedana bio na listi najprodavanijih naslova časopisa New York Times i šezdeset tjedana na top-listi Publishers Weeklyja.
Predrasude prije čitanja
Prije svega moram napisati da sam protivnik zatvaranja životinja u zoološke vrtove te uvijek smrknuto gledam na tzv. izlete u zoološki vrt. Još sam više protiv izrabljivanja životinja za bilo koju vrstu zarade, a u to ulaze i cirkuske predstave. Sjećam se da sam u djetinjstvu jednom bila u cirkusu i taj mi posjet nije ostao u dobrom sjećanju. Pomisao na životinje u kavezu izdvojene iz njihova prirodna staništa me užasava.
Eto, s takvim sam predrasudama krenula u čitanje Vode za slonove. Iako mi se knjiga općenito nije svidjela i jedna je od lošijih koje sam čitala ove godine, ima nekih dobrih dijelova koje valja istaknuti. No, krenimo redom.
Mladi veterinar u lutajućem cirkusu
Jacob Jankowski mladi je student veterine kojeg od diplome dijele samo završni ispiti. Jacob je dobar i uzoran mladić te odličan učenik. Sramežljiv je i društveno neiskusan, posebice u vezi s djevojkama.
Na dan završnog ispita na sveučilištu Cornell, Jacob prima zastrašujuću vijest koja će mu promijeniti cijeli život. Ostavši bez budućnosti i krova nad glavom, Jacob bježi iz grada te sasvim slučajno završava u jednom od vagona putujućeg Cirkusa braće Benzini – najspektakularnije predstave na Zemlji. Zbog svog obrazovanja, Jacob postaje jedna važna i cijenjena žbica u cirkuskom kotaču – veterinar za sve životinje iz cirkusa.
Sjećanja jednog starca
„Devedeset mi je godina. Ili devedeset tri. Ili jedno ili drugo.” Tako svoju priču o životu u cirkusu pripovijeda Jacob koji svoje zadnje dane života provodi u staračkom domu. Jacob ima tri sina i dvije kćeri, oni imaju punu kuću djece koja isto imaju djecu. Svi ga oni naizmjence posjećuju svaku nedjelju, ali on već teško pamti svakog od njih. Ono što je svježe u njegovim mislima je vrijeme provedeno u cirkusu braće Benzini. Jacob retrospektivno i sentimentalno pripovijeda o ujaku Alu, Augustu, Camelu, Walteru, Rosie i naravno o Marleni.
Cirkuski život
Život u cirkusu braće Benzini nije lagan i svatko ima svoje mjesto, a Jacobovo je negdje između izvođača, tj. cirkuske elite i običnih radnika (čit. šljakera) koji postavljaju šatore i brinu za životinje. Iako je Jacobovo putovanje s cirkusom sve samo ne glamurozno (spava s konjima na staroj deki složenoj na podu uz zid vagona), sklapa neobična prijateljstva i razvija osjećaj odanosti prema ljudima, a nadasve prema životinjama za koje brine. „Ja sam im pastir i zaštitnik. A to je više od dužnosti. To je zavjet mom ocu.”
Jacobovi ljubimci bili su Marlenini konji, majmun i slonica Rosie s kojom uspostavlja nevjerojatan odnos iskrenosti i povjerenja.
Zašto ovo ipak nije fantastičan roman?
Radnja romana odvija se za vrijeme američke Velike depresije čiji je svijet ispunjen prljavštinom, prohibicijama, neimaštinom i bolestima. Pripovijedanje je dosta sporo i na prvih stotinjak stranica ne događa se ništa senzacionalnog. Izostaje osnovna prozna kompozicija, tj. nema nekog velikog zapleta, a preokret je ujedno i završetak. Ipak, priča izaziva neku određenu dozu znatiželje, posebice u zadnjih pedesetak romana. Ali treba do toga doći.
Marlenina i Jacobova životna priča nisu probudile suosjećanje, ali niti radoznalost. Nadalje, nedostaje mi dubine u karakterizaciji. O Marleni i Augustu znamo dosta malo, pa čak i o protagonistu Jacobu nemamo puno informacija, a trebali bismo jer je on ujedno i pripovjedač.
Voda za slovove kombinacija je povijesne fikcije i ljubavnog romana, mada smo ljubavi dobili na kapaljku. Doduše, iznenadio me kraj romana – očekivala sam da će Gruen otići u potpuno suprotnom smjeru, ali ostavila nam je ipak ugodan zaključak.
Inspiracija za pisanje
Kad me neka knjiga razočara, uvijek potražim opravdanje za to pa zbog toga rado čitam autorske predgovore ili pogovore. Evo što je Sara Gruen napisala o ideji za priču o cirkusu Braće Benzini.
Sara Gruen sljedeća je četiri mjeseca kupovala i čitala knjige o putujućim cirkusima te istraživala na putovanjima kroz Ameriku. Proučavala je timaritelje slonova te brojne čudnovate anegdote iz povijesti američkih cirkusa.
Ova autoričina bilješka potvrdila je moje mišljenje da je Voda za slonove više autobiografska priča o cirkusima, a manje o ljudima koji su u njima radili.
I za kraj…
Teško će iz mene izaći preporuka za čitanje ove knjige. Ali ukusi su različiti i ako se ipak odlučite na čitanje, pišite u komentare svoje dojmove – pozitivne, ali i one negativne.
- izdavač: Algoritam
- broj stranica: 321
- godina izdanja: 2012.
- prevoditeljica: Mirjana Valent
