„Uživam u životu, pijuckam čaj od jasmina s medom. Navečer, kad zaključam ogradu groblja i objesim ključ o kuku na vratima kupaonice, ja sam u raju. Ali ne u onom raju u kojem su moji susjedi. Ne u tom.”
Violette Toussaint čuvarica je tristo godina starog francuskog groblja Brancion-en-Chalon. Njezin posao podrazumijeva „diskreciju, sklonost ljudskom kontaktu i neiskazivanje sućuti”. Violette na groblju društvo prave trojica grobara – Nono, Gaston i Elvis, pogrebnici braća Pierre, Paul i Jacques Lucchini te otac Cédric Duras.
Violette je žena koja se nikada nije uklapala ni u kakve okvire i tipove. Uvijek je diskretna i elegantna. Odjevena je u crno, no ispod uvijek nosi sakriveno ljeto u šarolikim haljinama. Razgovara s mrtvima, s Bogom, s mačkama, cvijećem i sa samom sobom. Violette je pristojna i suosjećajna, uvijek nasmiješena i pomalo zanesena. Čak je i njezino prezime u skladu s poslom koji obavlja – Toussaint na francuskom znači Svi sveti.
Violette je veoma jednostavna, skromna i predana svome poslu. „Održavati groblje znači brinuti se za mrtve koji na njemu počivaju. Poštovati ih. Ako nekog i nisu poštovali za života, barem će ga poštovati u smrti.”
U svojoj kuhinji prima „suze, ispovijesti, bijes, uzdahe, tugu i smijeh”, dok je s druge strane njezina pastelna soba na katu samo njezino utočište i pravi dom. „Želim biti sama. Kao i svake večeri. Ne želim ni s kim razgovarati. Samo čitati, slušati radio, okupati se. Spustiti rolete. Umotati se u svoj svileni ružičasti kimono. Ugoditi sebi.”
Violette toliko voli svoj posao da je čak u dnevnu rutinu uvela dnevničko opisivanje sprovoda, cvijeća, boje lijesa, prisutne ožalošćene, govore, otpjevane i izgovorene pjesme, sitnice i posebnosti svakog od sprovoda na njezinu groblju. „Kad netko ne može doći na pogreb jer je tužan, daleko je, odbačen ili isključen, ipak će postojati netko tko će mu to moći prenijeti, posvjedočiti, ispričati.”
Neočekivani posjet koji uzburkava rutinu
Violettinu osamljenost i mir razbija detektiv Julien Seul koji dolazi na groblje s urnom svoje pokojne majke kao i s pričom o velikoj i tajnoj ljubavi.
No unatoč očitoj međusobnoj privlačnosti, Violette smatra da je prestara za ljubav i ne zanima ju nova ljubavna priča. No, hoće li tajanstveni Julien promijeniti njezino mišljenje ili će Violette ostati u svojem samotničkom svijetu?
Tko je tajanstvena grobarica?
Kompozicija romana nije linearna već se Valérie Perrin retrospektivno vraća u proživljena razdoblja Violettina života, kao i u ključne životne trenutke ostalih likova.
Na početku romana prihvaćamo činjenicu da je Violette čuvarica groblja, no isto tako pitamo se zašto, kako i kada se odlučila na to. Perrin nam polako daje uvid u život glavne junakinje koji je bio sve samo ne lijep – gubitci, tuga, oplakivanje, nasilje, napuštanja oblikovali su Violette u karakter kakav dobivamo u uvodu priče.
Naša protagonistica čudesno je oživljena na porodu te je kao neželjeno dijete odrasla u domovima za siročad maštajući o odlasku i neovisnom životu. Radeći kao konobarica u noćnom klubu upoznaje Phillipea, plavokosog božanstvenog senzualnog zavodnika na motoru u kojeg se naivno zaljubljuje.
Osim Violettine i Phillipeove, očekuje vas i priča o Irène Fayolle i Gabrielu Prudentu, o Geneviève Magnan, o Celiji i Sashi… Autorica lijepo povezuje i otkriva smisao svakog lika u romanu te dokazuje kako se ljudi u našem životu nikada ne pojavljuju slučajno.
Slojevitost u tematici, stilu i izrazu
Roman pokazuje autoričinu spisateljsku vještinu jer Perrin mijenja i perspektive pripovjedača u prvom i trećem licu, a uvodi i pisma te dnevničke zapise. Slojevito pripovijedanje možda je u nekim dijelovima teško pratiti, ali zato nam autorica daje pomoć s godinama i datumima.
Ono što me apsolutno oduševilo jesu epitafi na početku svakog poglavlja. Nisam nigdje mogla pronaći je li Perrin te epitafe sama napisala ili ih je prepisivala s nadgrobnih spomenika, što je također moguće s obzirom na to da joj je izvor informacija bio grobar Norbert iz grada Gueugnona. Bez obzira na dilemu, neke od epitafa ćete zasigurno prepisati i čuvati.
„Ako se o tebi govori, postojiš; ne kaže li se ni riječ, kliziš u zaborav.”
Kad sam pročitala kratki sadržaj na koricama romana i počela ga čitati, mislila sam da je riječ o ljubavnom romanu. Ali ova je priča puno više od ljubavne. Tako nježan i melankoličan poput same glavne junakinje, roman je prikaz odnosa (i sukoba) života i smrti, prikaz isprepletenosti tih dviju granica te slika ljudi koji balansiraju između njih.
Oduševljavalo me pripovijedanje Valérie Perrin, posebice odlazak u lirske sfere rečenicama poput: „Šapućemo nosova zabijenih u šalice kave. Ruke mi mirišu na cimet i duhan. Tijelo mi miriše na ljubav, ruže i znoj. Kosa mi je raščupana, usne ispucale.” Ahh, divota!
Obavezno pročitajte ovaj roman
Svježa voda za cvijeće će vas šokirati, ganuti, rasplakati i nasmijati. Cijela lepeza emocija izlazi sa svake stranice ovoga romana koji morate pročitati.
Moj je savjet da si stvorite atmosferu – čitajte ga u vrtu s cvijećem ili pak upalite svijeću u najdražem kutku doma i baš poput Violette skuhajte čaj, ali ne onaj iz vrećice. Čitajte ga jutro nakon olujne noći slušajući cvrkut ptica i udaljeno šuštanje automobila po mokrim cestama. Čitajte ga u smiraju dana kada zalazak sunca označava kraj još jednog trenutka našeg životnog puta. Stvorite si mir, isključite mobitel i jednostavno uživajte.
- izdavač: Sonatina
- broj stranica: 456
- godina izdanja: 2022.
- prevoditeljica: Maja Ručević
