Staviti u jednu priču odraslog muškarca koji se ponaša kao tinejdžer, neprilagođenog dječaka koji zapravo i jest tinejdžer te samohranu majku na rubu samoubojstva poprilično je riskantno, osobito ako želite prodati taj roman i privući čitatelje. No, upravo je ova neobična kombinacija, ili da bolje kažem društveni eksperiment, proizvela jedan šašavi, duhoviti i moderni tekst.
Iako roman Nicka Hornbyja na trenutke djeluje kao farsa, ova je priča više od susreta neobičnih ljudi. Sve zbog jednog dječaka priča je o traženju smisla života u ljubavi i prijateljima, priča o odrastanju i o tome da roditelji ponekad stvarno ne znaju što je najbolje za njihovu djecu. U nekim ih trenucima treba pustiti da oni to sami odgonetnu, pa ma kako neobičan, neshvatljiv i čudan taj put otkrivanja bio.
Isprazna dokolica površnog egoista
Will Freeman tridesetšestogodišnji je tinejdžer! On ne radi, zapravo nikad u životu nije ništa radio jer je njegov otac 1938. godine napisao jednu od najpopularnijih božićnih pjesama Super-saonice Djeda Mraza pa živi od autorskih prava.
„Svakog dana u posljednjih osamnaest godina ujutro bi ustao s nakanom definitivnog rješenja pitanja karijere; međutim, kako bi dan odmicao, ta njegova gorljiva želja za traženjem mjesta koje će zauzeti u vanjskome svijetu nekako bi se počela gasiti.”
Willu su se doslovno slijevali novci na bankovni račun, a ono što je Willa brinulo bili su beskonačni neradnički dani koje je trebalo jednostavno nečime ispuniti. Sva sreća pa živi u modernom Londonu koji pruža bezbroj mogućih zanimacija, a on kao iznimno privlačan muškarac uvijek ima neko društvo za odlazak u klub, kino, nogomet ili squash.
Usto, Will je nevjerojatno cool, a evo i nekoliko dokaza u prilog tome: u posljednja je tri mjeseca spavao sa ženom koju gotovo i nije poznavao, na novu jaknu potrošio je više od tri stotine funti, a na šišanje više od dvadeset funti, ima više od pet hip-hop albuma, uživao je ectasy, na sljedećim izborima kani glasati za laburiste, jeo je u restoranima u kojima se poslužuju palenta i ribani parmezan, nikada se nije poslužio mirisnim kondomom, pustio je kozju bradicu i ponovno je obrijao.
Will je bogat i cool, ali je plići od lokvice ljetnog pljuska. Površni i sarkastični egocentrik voli svoj način života jer mu on pruža jednostavnost bez puno nereda. „Njega ne dira praktički ništa, a to će mu, znao je, zajamčiti dugotrajan život u kojem neće biti depresija. Silno je pogriješio misleći da se u budućnosti treba odati dobrim djelima. Ima razrađen i učinkovit sustav koji će ga bez napora prenijeti do groba. Sada ga nikako ne želi zeznuti.”
Jedini problem je što Will voli žene, a krug slobodnih, mladih i zgodnih djevojaka koje bi bile spremne izaći s njim polako se smanjuje. U potrazi za rješenjem, Will upoznaje Marcusa.
Pogrešne cipele privlače morske pse
Marcus Brewer dvanaestogodišnjak je koji sluša Joni Mitchell i ne zna tko je Kurt Cobain, ne voli nogomet, nosi naočale i mokasine, dobrohotan je i ne razumije sarkazam. Dakle, po već viđenom iz fiktivnih i stvarnih života, Marcus je savršena meta školskih nasilnika.
U Londonu (gdje se preselio s majkom nakon razvoda) klinci su bili nesmiljeniji i zlobniji nego u Cambridgeu, a njemu je bilo najljepše kad je bio kod kuće u svojoj sobi, slušao Joni i čitao. Marcusu je užasno u školi, ali i kod kuće s mamom. „A kako osim škole i doma, praktički, ne postoji ništa drugo, to znači da mu je užasno uvijek i bez prestanka, osim kad spava.”
Marcus zna da je čudan i da je tome vjerojatno uzrok njegova čudna mama Fiona. Nije mu dala da gleda popularne televizijske emisije ili da sluša popularnu glazbu, niti da igra videoigrice. No, mama ipak nije bila kriva za sve.
Neobična skupina neobičnih ljudi
Nakon ovih veoma zornih portreta teško je dokučiti na koji bi se način i gdje pobogu uopće susreli Will i Marcus s dodatkom Fione. Ne želim vam otkrivati baš sve jer su Willova ideja za upoznavanje novih žena i Marcusov incident na jezeru pri prvom susretu s Willom nadasve genijalni.
Izmjenične perspektive između Willa i Marcusa daju nam dvostruki pogled na njihove živote, a to nam omogućava dublje razumijevanje psihologije lika kroz priču. Zato se veoma lako možete suživjeti i s Willom i s Marcusom.
„Marcus je bio toliko zatvoren u sebe, toliko nije primjećivao nikoga i ništa da se činilo da je naklonost prema njemu jedina moguća reakcija: izgledalo je da taj dječak istodobno nekako i ne traži apsolutno ništa i traži apsolutno sve.”
Antijunak kojeg volimo
Unatoč tome što je Will površni egocentrik kojeg bismo trebali ne voljeti (da ne napišem mrziti), Nick Hornby nam svojom pripovjedačkom vještinom, oštrim humorom i sarkazmom ipak Willa prikazuje kao simpatičnog muškarca izgubljenog na putu odrastanja. Usprkos njegovim upitnim izborima, čitatelji ne mogu a da ne suosjećaju s njim. I upravo sam zato čitajući ovaj roman toliko puta poželjela biti Will – ne raditi ništa po cijele dane i baviti se jednostavno stvarima koje voliš, bez da se ikad moraš brinuti o novcima, plaćanju režija ili problemima na poslu.
Humor i moderna problematika
Sve zbog jednog dječaka otvara teme odgovornosti, identiteta i utjecaja koji jedna osoba može imati na drugu. Nicky Hornby humorom istražuje kompleksnost modernih odnosa te nekonvencionalni pojam obitelji i neočekivanih veza koje oblikuju naše živote. Autor u pripovijedanju fino balansira između duhovitosti i emocionalne dubine dajući nam i trenutke iskrenog glasnog smijeha. A delikatne teme kao što su mentalno zdravlje i društvena očekivanja, usamljenost i vršnjačko nasilje, na suptilan će vas način podsjetiti da ovaj roman ima dubinu koja potiče na razmišljanje i samootkrivanje.
Pročitati Sve zbog jednog dječaka? Apsolutno da!
Mene je ovaj roman osvojio od prve stranice. Radovala sam mu se dugo, još otkako sam pogledala film s Hugh Grantom, Nicholausom Haultom, Toni Collette i Rachel Weisz u glavnim ulogama. Problem je bio što nisam mogla naći Algoritmovo izdanje knjige iz 2014., a kad sam ga već bila pronašla, Vorto Palabra napravio je svoje izdanje. I iznimno mi je drago zbog toga jer je roman dovoljno čudnovat, osebujan i komičan da bude zanimljiv širokoj lepezi čitatelja. Čak ću ga i staviti na listu preporuka za svoje srednjoškolce.
A ako niste kojim slučajem pogledali film, obavezno preporučam i njega. Zasigurno će vam ostati u dobrom sjećanju. Ne postoji glumac koji bi bolje portretirao Willa nego Hugh Grant.
Uživajte!
- izdavač: Algoritam
- broj stranica: 258
- godina izdanja: 2014.
- prevoditelj: Damir Biličić