Orkanski visovi Emily Brontë neprikosnoveni su klasik svjetske književnosti pa je zato o njima i teško pisati. Svatko od nas ima svoje mišljenje i doživljaj ovoga romana – neki su ga čitali i oduševili se, a neki (kao primjerice ja) i nisu toliko.
Književni odjek sramežljive duše
Za razdoblje viktorijanske književnosti Orkanski visovi neupitno su čudo izvedeno iz pera sramežljive duše. Brönte je napisala roman hvalevrijedan za djevojku koja živi odvojena od vreve svijeta i života, djevojku neupućenu u ljubav, strasti, požude i mržnju.
Njezina ju je sestra Charlotte opisala kao osobu koja po prirodi nije bila društvena, koja je bila dobrohotna, ali se nikad ni s kime nije družila niti tražila dodir s drugima. Rijetko je kad prelazila kućni prag, osim kad je išla u crkvu ili u šetnju.
No, Emily je slušala priče – promatrala, izabirala, razvijala i oblikovala. Njezina je mašta stvorila likove čija će imena ostati zabilježena u analima svjetske literature.
Emily Brontë umrla je godinu dana nakon što je roman tiskan prvi put, baš kao da je cijeli svoj životni rad pretočila u Orkanske visove i nakon toga izdahnula nesvjesna odjeka koji će ostaviti za sobom. Orkanski visovi i Brontë su jedno, lice i naličje okrutne i sirove engleske vrištine.
Brontë kao Ellis Bell
S obzirom na vrijeme nastanka smjestili bismo roman u realizam, ali je djelo ipak više kombinacija gotskog i fantastičnog romana s elementima naturalizma nastalo na temeljima Brontinëina klasičnog odgoja. Osjeća se utjecaj kanonskih djela koje je čitala, primjerice Shakespearea ili Alexandra Dumasa.
To je epoha kojom dominiraju književne gromade kao što su bili William Thackeray i Charles Dickens (da ne spominjem francusku i rusku književnost tog razdoblja), dok je žensko pismo na marginama i diskriminirano. Zbog zabrane pisanja i objavljivanja ženskih autora, Brönte je svoj roman morala izdati pod pseudonimom Ellis Bell (slično se dogodilo i Mary Shelley i njezinom Frankensteinu).
Upravo su zbog toga sestre Brontë sjajna zvijezda u moru muške spisateljske zvjezdane prašine toga vremena.
Imanje u engleskoj pustopoljini
A sad nešto i o samome romanu. Zanimljiva mi je spoznaja da mnogi ljudi ne znaju da su Orkanski visovi naziv za imanje u pustopoljini središnje Engleske.
Mladić Lockwood dolazi na imanje „Drozdov majur” da bi se odmorio od užurbane svakodnevnice.
„Ovo je svakako prekrasan kraj! Ne vjerujem da bi se u cijeloj Engleskoj odlučio za kraj koji je tako potpuno udaljen od društvene vreve. Savršeno utočište za čovjekomrsca.”
Mladića oduševljava tajanstveni kućevlasnik – mrgud Heathcliff.
„Njegovo čelo, koje mi se nekoć činilo tako muškim, a danas tako sotonskim, bilo je zastrto teškim oblakom; njegove ubojite oči gotovo su se ugasile od nespavanja, a možda i plakanja, jer su mu trepavice još bile vlažne; s usana, čvrsto stisnutih u izrazu neizrecive tuge, nestao mu je divlji, podrugljivi smijeh.”
Mada isprva fasciniran svojim susjedom i imanjem, u vjetrovitoj i hladnoj noći na vrištini Lockwood otkriva tajanstvena šaputanja i jezovita prikazanja koja će mu slediti krv u žilama. Ulogu pripovjedača uskoro preuzima sluškinja gospođa Nelly Dean koja mladiću pripovijeda sagu o obiteljima Earnshaw i Linton te o crnomanjastom vražjem dječaku Heathcliffu koji je promijenio njihove živote.
Ljubav, mržnja, opsesija i posesivnost
Mnogi čitatelji i kritičari ovaj roman određuju kao ljubavni roman, ali ja ga ne bih tako opisala. Odnos između Catherine i Heathcliffa nije samo romantične prirode – to je veza ljubavi, mržnje, opsesije i posesivnosti. Povezani od djetinjstva, nisu ni imali izbora ni mogućnosti uspostaviti vezu s nekim drugim bićem. Heathcliff i Catherine primjer su neobičnog para čija ljubav nadilazi granice smrti, pa se čak i pretvara u fantastično mračnu i gotičku priču o vječnoj ljubavi.
Svoju razdvojenost i jedan i drugi opisuju teškim riječima.
„Catherine Earnshaw, ne počivala u miru sve dok sam ja živ; rekla si da sam te ja ubio – neka me onda progoni tvoj duh! Ubijeni uistinu progone svoje ubojice, uvjeren sam. Znam da duhovi lutaju zemljom. Budi uvijek sa mnom – poprimi bilo koji oblik – izludi me! Samo me nemoj ostaviti u ovom bezdanu u kojem te ne mogu naći! O, Bože! Ovo je nezamislivo! Ne mogu živjeti bez svojega života! Ne mogu živjeti bez svoje duše!”
Teški i ekstremni likovi
O njima dvoje piše se puno, a i pisat će se. Izvode za zaključci i teorije, promišlja se o njihovim odnosima i postupcima, aktualiziraju se njihove tragične sudbine.
Nisam (nažalost) doživjela katarzu nakon čitanja, niti sam se poistovjetila s kojim od likova. Svi su mi nekako previše ekstremni, no Heathcliff je sa svojom neuljudnošću i surovošću nekako ipak iznad svih u romanu. Nisam ga doživjela kao nekog junaka, upravo suprotno – Heathcliff je antijunak koji uništava sve čega se dotakne, pa čak i ljubav svog života.
Biološka motivacija likova
Meni je osobno u romanu bilo teško pratiti poveznice među likovima jer bi to u konačnici mogla biti priča u kojoj se likovi vjenčavaju, imaju djecu, umiru, pa se njihova djeca vjenčavaju i tako dalje u krug. Zato je dobro uza se imati rodoslovno stablo jer ćete tako lakše pratiti radnju.
Ne mogu ne primijetiti kako je kod svih likova izražena biološka motivacija – svi su oni predodređeni svojim podrijetlom. Brontë je pokazala kako odgoj ima veliku ulogu u kreiranju karaktera. Pa tako Heathcliff kao napušteno cigansko derište nije mogao postati uglađeni gospodin, kao što se ni Catherine nije mogla riješiti svoga divljaštva potaknutog krajolikom u kojem je odrasla.
Vjerojatno bi se oni drugačije ponašali da su živjeli i bili odgojeni u drugačijoj (i civiliziranijoj) sredini. Na hladnoj pustopoljini nisu ni imali izbora nego postati surovi kao i vjetar koji im je puhao kroz dušu i kosti.
No s druge strane, teško mi je (a možda i nepravedno) suditi o atmosferi i krajobrazu koji mi je potpuno nepoznat. Pa tako primjerice sestra Charlotte Brönte u svom osvrtu na roman piše:
Klasik koji morate pročitati
No jedno je sigurno – Orkanski visovi su klasik koji i dandanas služi kao inspiracija brojnim umjetnicima, a roman je pretvoren u serije i filmove (s više ili manje uspjeha).
I da me na kraju pitate bih li vam preporučila ovu knjigu? Svakako! Pročitajte roman iz poštovanja prema djevojci neobične mašte pa prosudite sami je li roman zaslužio svoje mjesto na policama klasične svjetske književnosti.
Svakako moram istaknuti vizualnu ljepotu ovog izdanja čija je naslovnica zapravo mustra iz zbirke zidnih valjaka Nenada Marinca iz Koprivnice. Jedva čekam da se domognem još nekih divnih naslova sa sličnim dizajnom u izdanju Šarenog dućana, primjerice Cvjetova zla Charlesa Baudelairea ili Ubiti pticu rugalicu Harper Lee.
- izdavač: Šareni dućan
- broj stranica: 320
- godina izdanja: 2013.
- prevoditeljica: Neda Paravić