„U drvenoj kući na kraju puteljka, devetogodišnja Alice Hart sjedila je za svojim stolom pored prozora i sanjarila o načinima na koje može zapaliti svoga oca.”
Obožavam ovakve početke – šokantne i intrigantne. Jednostavno vas vuče da saznate što bi to nagnalo djevojčicu da ubije svoga oca. Prva rečenica nije donijela razočaranje. Štoviše, ovaj nagovještaj potresne i provokativne atmosfere nastavlja se cijelim romanom.
„Izgubljeno cvijeće Alice Hart” divna je priča – višestruko osjećajna, tužna i sretna, iskrena i zapanjujuće realna. Ovaj roman traži zrelog čitatelja koji priču neće doživjeti samo kao naslovnu metaforu za moć cvijeća. Jasno je da je cvijeće simbol lijeka za umornu dušu, ali priča nadilazi očito i zalazi u sferu katarze. Bez obzira na to u kojoj ćete se mjeri poistovjetiti s našom protagonisticom i hoćete li uopće, jedno je sigurno – svatko se od nas barem jednom u životu osjećao kao Alice Hart.
Cvijeće s Thornfielda
Alice Hart susrećemo na početku priče kao devetogodišnju djevojčicu koja živi na obali u disfunkcionalnoj obitelji odvojena od društva. Alice ne poznaje život bez straha i nasilja, a jedina joj je utjeha rad u vrtu uz ruke njezine majke Agnes.
Nakon tragične nesreće, brigu o Alice preuzima baka June koja ju odvodi na farmu cvijeća Thornfield. Autohtono cvijeće koje se isporučuje cvjećarnicama, supermarketima, benzinskim crpkama i tržnicama postat će lijek za slomljeno tijelo i dušu male Alice. Cvijeće s Thornfielda razgovara s ljudima kad riječi to ne mogu te izražava sve ono što ljudi u raznim životnim situacijama nemaju hrabrosti izgovoriti.
Uz ostale izgubljene i ranjene Cvjetove koji rade na farmi, Alice će krenuti putem izlječenja. No, obiteljske tajne i neminovnost tragičnog podrijetla otjerat će Alice u stranputice na kojima će se opet iznova morati boriti za samu sebe.
Moć cvijeća
Sjećam se da sam jednom prilikom proučavajući Baudelaireove „Cvjetove zla” naišla na zanimljivu činjenicu da cvijeće označava svaki ključni trenutak našeg života. Kad se rodimo dobivamo cvijeće, a isto se događa i kad umremo. U oba slučaja toga ni sami nismo svjesni, no cvijeće je tu i prati nas svojim mirisom od početka do kraja. Cvijeće dobivamo kad smo sretni i kad smo tužni, kad slavimo uspjeh i kad nekog želimo razveseliti.
Cvijeće donosi ljepotu u našu svakodnevicu, povezuje nas s ljudima koje volimo, poboljšava naše raspoloženje i smanjuje stres. Cvijeće ima nevjerojatnu moć nad našim postojanjem.
Stranica romana prožete cvijećem
Ja obožavam cvijeće i priznajem da sam ovaj roman kupila zbog predivne naslovnice. Ovakva kupovanja često su mi bila varljiva, ali to se sva sreća nije dogodilo s ovom pričom. Oduševila me autoričina posveta već na početku: „Ženama koje sumnjaju u vrijednost i snagu vlastite priče. Mojoj majci, koja je dala sve da me okruži cvijećem. Samu, bez kojeg bi moj životni san ostao neispisan.”
Knjiga je grafički predivna i izvana i iznutra. Trideset poglavlja romana naslovljena su po autohtonim australskim biljkama i njihovim značenjima: crna vatrena orhideja (želja za posjedovanjem), riječni ljiljan (skrivena ljubav), gorka bodljikava krila (zla ljepota), pustinjsko oko (imaj hrabrosti), zeleni kolibrić (moje srce bježi), vatreni kotač (boja moje sudbine)…
Osjeća se da je Holly Ringland pomno birala cvijeće i redoslijed predstavljanja koji je u refleksiji sa sazrijevanjem glavne junakinje. Autorica je odrasla s cvijećem u majčinu tropskom vrtu u jugiostočnom Queenslandu gdje živi i danas. Također je radila i u jednoj urođeničkoj zajednici u pustinji središnje Australije što i je nadahnulo krajolik romana.
Svi smo mi ponekad Alice Hart
Ovaj me roman podsjetio na sve probleme i katastrofe, ožiljke i traume s kojima se nosimo i svakodnevno živimo. Iskreno, ne poznajem osobu koja nije na neki način označena, povrijeđena, izlomljena – bilo fizički ili psihički. U trenucima kada nam društvo govori da moramo biti sretni i nadasve pristojni u iznošenju svojih boljki, sve se više susrećem i razgovaram s ljudima koji su sve samo ne to. Raspadanje u komadiće čini našu ljudskost te nam pokazuje tko smo onda i kad je najteže.
Čitajući ovaj roman nisam mogla ne pomišljati na brojne Alice iz naše svakodnevice. Prije svega na sve moje prijatelje koji nose puno toga na svojim leđima, ali se ne daju slomiti. Alice me podsjetila na to da je život konstanta potraga za samim sobom i kontinuirano propitivanje vlastitih snaga. Djetinjstvo i obitelj može nas beskompromisno odrediti, no mi smo ti koji odlučujemo o uzorima i idealima koje ćemo slijediti. Jer ne preostaje nam ništa drugo negoli utopijski razmišljati o tome da sami gradimo svoj život i svoju budućnost.
Izgubljeno cvijeće Alice Hart može se čitati kao roman o odrastanju, kao roman o identitetu ili kao roman o ljubavi prema drugima i samome sebi.
Kako god čitali ovaj roman, nadam se da ćete uživati. Imate moju apsolutnu preporuku.
Istoimena mini-serija
Mogu vam preporučiti i ekranizaciju romana u mini-seriju od 7 epizoda. Doduše, mnogo je toga promijenjeno i neke su epizode možda dosadnjikave ako ste prije čitali knjigu. No, glumačka postava je dobra, ocjena gledatelja visoka, a sedam epizoda neće vam oduzeti puno vremena. Ipak, meni je roman bio puno bolji od serije.
- izdavač: Znanje
- broj stranica: 330
- godina izdanja: 2019.
- prevoditeljica: Lidija Toman
