Iako postoje oprečna mišljenja o ovome romanu – od toga da se čitateljima knjiga uopće ne sviđa do toga da su njome oduševljeni – meni je ova priča jedna od najboljih koje sam pročitala ove godine.
O kvaliteti zapleta, razini fikcije i poštivanju prostornih i povijesnih istina dalo bi se raspravljati, no ono što će meni u sjećanju ostati kao najdojmljivije je atmosfera. Močvarna samoća, otuđenost, preživljavanje, borba, diskriminacija – i na kraju svega toga poistovjećivanje s glavnom junakinjom.
Nevjerojatna priča o napuštanju i preživljavanju
Kya Clark je djevojka iz močvare koju su napustili svi – majka, dvije sestre, dvojica braće i na kraju otac, i to kao šestogodišnju djevojčicu. Kya je ostala u močvari prepuštena samoj sebi, tj. ostavljena kao životinja s malim šansama za preživljavanje. Iako malena i preplašena, u njoj se razvija instinkt za preživljavanjem: „Moram kroz život sama, Ali već samo to i prije znala. Znam već jako dugo da ljudi ne ostaju.”
Upoznaje močvaru, njezine promjene, dobre i loše strane – postaje sjedinjena s njom. Kya ubrzo shvaća da je močvara njezina prijateljica te da su svako biće i biljka čudnovati te dovoljni da od njih (i s njima) živi. Kya je bila sama, i fizički, i prostorno, i duhovno. Jedina osoba na koju je se uvijek mogla osloniti bila je ona sama.
Kya nije znala koliko ima godina, koji je datum ili kad joj je rođendan. Kya nikad nije imala prijatelje, a razgovarala je isključivo s galebovima. „Život ju je učinio stručnjakinjom za sabijanje osjećaja na veličinu spremnu za pohranu.”
Tate i Chase – sukob dvaju utjecaja
No, u Kyainu samoću ipak prodiru neki ljudi – dvojica mladića, Tate i Chase, te bračni par Jumpin i Mabel. U konstantnoj žudnji za prihvaćanjem i pripadanjem, neiskusna Kya dopušta mladićima da probiju gustu (močvarnu) zaštitnu membranu i ušuljaju joj se u srce.
Izrazito karakterno polarizirani, i Tate i Chase unose promjenu (čit. kaos) u Kyain život. Obojica su učitelji i utjecaji, bilo dobri ili loši, ali u svakom slučaju Kyai otvaraju vidike i tjeraju je da odrasta, sazrijeva te doživljava sebe i svijet iz različitih perspektiva. Baš kao u mišljenju da svaka osoba koju upoznajemo utječe na naš život, tako se i u ovoj priči likovi koji dotiču Kyau, kao i oni koje ona dotiče, mijenjaju i propituju svoje nazore, postupke i odabire.
Osamljenost – posljedica ili potreba
„Djevojka iz močvare” priča je o samoći i osamljenosti, ne nužno onoj fizičkoj od drugih ljudi, nego i o onoj koju osjećamo i kad smo u društvu. Ona dubinska samoća kojoj težimo i kojoj bježimo svaki put kad smo povrijeđeni ili kad se osjećamo izgubljeno ili kad se želimo izliječiti.
Ponekad se pitam je li to tako sa svakim ljudskim bićem? Jesmo li zaista sami sebi jedini oslonac, pa čak i onda kad imamo pomoć i potporu svojih bližnjih? Ponekad je teško biti s drugima, ali je još teže biti sam. Od drugih se možeš sakriti ili pobjeći im, ali od sebe nikada.
Knjiga ili film
„Mjesno pristanište ogrnulo se pohabanim užima i starim pelikanima te se isturilo u malenu uvalu čija je voda, kad bi se umirila, odražavala crvene i žute brodiće za lov malih rakova. Zemljani putevi, načičkani malenim kućama prekrivenim cedrovinom, vijugali su kroz drveće, okuživali lagune i pratili ocean s obaju strana trgovina. Barkley Cove bio je doslovno mjestašce usred žabokrečine, čiji su djelići bili raspršeni po estuarijima i šašu, poput čapljina gnijezda nošena vjetrom.”
Neki bi možda rekli da su ovakvi dijelovi previše pretenciozni, previše lirski, da nemaju mjesta u ovoj priči. No, meni su ti dijelovi predivni jer njima možemo vizualno (i drugim osjetilima) doživjeti prostor u kojem Kya živi. A to je meni umjetničkoj duši neprocjenjivo. Zato hvala i bravo Delia Owens!
„Kya je ustala i odšetala u noć, pod blijedo svjetlo mjesečeve posljednje četvrti. Meki zrak močvare spuštao se na njezina ramena poput svile. Mjesečina je odabrala neočekivan put kroz borove i stvarala sjene skladno raspoređene, kao u rimi. Kretala se poput mjesečara dok se mjesec svlačio, oslobađao se vode i penjao se, granu po granu, kroz hrastovinu. Glatko blato na obali lagune sjajilo se na jakom svjetlu, a stotine krijesnica prošarale su šumu. U bijeloj rabljenoj haljini s lepršavom suknjom, Kya je polako mahala rukama i plesala valcer uz glazbu skakavaca i leopard žaba.”
I upravo mi je ovo nedostajalo u filmskoj ekranizaciji romana. Baš ovakav atmosferski prikaz sjedinjenja Kye i njezine močvare.
O filmu bi se mogla raspisati u tančine, no reći ću samo da me se nije dojmio. S jedne je strane to onaj klasični problem čitanja (dobre) knjige prije gledanja filma, a s druge su strane očekivanja koja mi ni glumci ni prilagođeni scenarij ni filmska slika nisu uspjeli ostvariti.
Stoga moja preporuka – pročitajte knjigu Delije Owens, a onda možete i pogledati film.
- izdavač: Vorto Palabra
- broj stranica: 360
- godina izdanja: 2019.
- prevoditeljica: Petra Pugar