Bilježnica neizgovorenih stvari Clare Pooley jedna je od rijetkih knjiga koju mogu zaista i iskreno preporučiti svima. Stajala je dugo na polici čekajući prikladan trenutak, ali su nekako sve druge priče dobile prioritet, a ona je skupljala prašinu. Ovaj mi je roman poklonila draga prijateljica kao božićni poklon i na tome joj zahvaljujem. Zato, ako ugledate ovu knjigu negdje u knjižarama, rasprodajama ili u gradskoj knjižnici, ne čekajte ni trenutka – kupite ili posudite i čitajte.
Jedna obično neobična bilježnica s misijom
Između borbe s poslovnim računima i idejama za privlačenjem gostiju u svoj ugodni mali kafić s knjigama, Monica pronalazi zelenu bilježnicu koju je očito zaboravio jedan od njezinih gostiju.
Privučena prvom rečenicom „Što bi se dogodilo da odjednom počnete govoriti istinu?” Monica nadvladava svoju znatiželju i počinje čitati priču Juliana Jessopa, 79-godišnjeg slikara koji već petnaest godina tuguje za svojom preminulom suprugom Mary. U toj melankoliji napustili su ga prijatelji i poznanici, više nije dio scene popularnih, a jedini mu je izlazak iz kuće posjećivanje groblja.
„Julian se pitao što se dogodilo s malom bilježnicom što ju je tamo ostavio. Često se osjećao kao da polako nestaje bez traga. Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, njegova će glava najzad potonuti pod vodu, a iza njega će ostati jedva primjetan val. Preko te bilježnice, barem će ga jedna osoba vidjeti – kako treba. A pisanje mu je bilo utjeha, poput otpuštanja vezica na onim neudobnim cipelama…”
I sama mučena osobnim problemima, Monica odlučuje zapisati i svoju priču pa tako bilježnica pronalazi put do Hazarda, Rileya, Alice i Lizzie. Svatko od njih piše svoje neizgovorene životne stvari iskreno bez bojazni da će se ikada sresti. No, bilježnica je imala drugačije planove. Vlasnica kafića, zaboravljeni slikar, naočit vrtlar, narcisoidni ovisnik i mlada majka tako postaju članovi neobične družine koju povezuje Bilježnica neizgovorenih stvari.
Emocionalni vrtlog
Pregršt emocija izrasta iz ove priče – od smijeha, tuge, sažaljenja, pa čak i osuđivanja i osjećaja neprijateljstva prema nekim likovima. Nijedan od njih nije suvišan, svi imaju neku svoju logičnu ulogu te se međusobno dotiču i utječu jedan na drugog. Ono što mi se osobito sviđa u ovom romanu je da se likovi zapravo ne mijenjaju. Iako iste stvari počinju sagledavati iz više perspektiva, u konačnici ostaju vjerni sebi. Ono što se mijenja je njihova svakodnevica i smjer kojim su planirali ići kroz život.
Bilježnicu izgubljenih stvari možete čitati na ljetnom odmoru ili u predblagdanskom božićnom raspoloženju. Iako je ovaj roman na prvi pogled literarni odmak od teških tema i složenih tekstova, ima i on svoju realnu pozadinu. Clare Pooley je u ovaj roman utkala i svoju osobnu priču o kojoj doznajemo više u pogovoru romana. Autorica je živjela naizgled savršenim životom, no borila se s ovisnošću o alkoholu. U procesu odvikavanja počela je pisati blog Mummy Was A Secret Drinker pod pseudonimom Sober Mummy. Blogovi su kasnije pretočeni u memoare Trijezni dnevnici (The sober diaries). O svojoj borbi s alkoholizmom i sramom otvoreno govori u Making sober less shameful.
Baš kao i Monica
Monica je u mnogim crtama ličnosti baš kao i ja. Žena kojoj se bliži četrdeseta i osjeća da joj otkucava biološki sat te da je iznevjerila obitelj i društvo jer nema muža i djecu. Žena koja je godinama radila u velikoj tvrtki kao korporativna pravnica i zarađivala mnogo novaca da bi u jednom tragičnom trenutku doživjela prosvjetljenje te odlučila slijediti svoje snove, ma koliko oni bili teški. Žena koja je perfekcionist i voli imati stvari pod kontrolom, žena koja zamišlja savršen život i sve što je ispod zamišljenog ideala je nedozvoljeno i grešno. Žena koja mrzi moliti za pomoć i odbija se ponašati kao damica u nevolji. Monica je odgajana da bude feministica kojoj je uzor sufražetkinja Emmeline Pankhurst. Majka ju je naučila da se brine za samu sebe te da ne ovisi ni o kome, a osobito ne o muškarcu.
I razumijem svaku njezinu emociju, svaki trenutak ljutnje i bijesa, razočaranosti i tuge, povrijeđenosti i hladnoće prema onima koji su nanijeli bol.
Ponekad se treba prepustiti
Završit ću ovu recenziju jednim savjetom Monici, ali i svima nama perfekcionistima.
„Monica, zašto bi sve moralo imati svrhu? Zašto sve mora biti dio nekakvog plana? Ponekad je najbolje pustiti stvari da teku prirodno, da rastu poput divljeg cvijeća.”
Što će se dalje dogoditi, ovisi o vama.
- izdavač: Znanje
- Broj stranica: 369
- godina izdanja: 2021.
- prevoditeljica: Lidija Lebinec