Vojvoda od Jervaulxa briljantan je, prelijep i opasan. U njegovoj blizini dame se rumene, a neke od uzbuđenja padaju u nesvijest. Njegovi razuzdani dani prepuni rizika naprasno su prekinuti kada uoči dvoboja doživi moždani udar.
U uvjerenju da je mentalno oštećen i poludio, obitelj ga šalje u sanatorij. Tamo u život slomljenog vojvode ulazi mlada Maddy Timms, žena drugačija od svih koje je dotad upoznao. Jervaulxu je ona svjetlo i spas u mraku, a on njoj čovjek zbog kojeg će se odreći svega u što je vjerovala.
„Jervaulx nije izgubio razum. Oduzete su mu riječi. Nije mogao govoriti niti razumjeti ono što su drugi govorili njemu. Njegovo udaranje i povici, njegov gnjev i očaj, odjednom su izgledali zastrašujuće racionalni: nisu to bili postupci manijaka kojeg su njegovi silni poroci doveli u stanje ludila, već postupci zdravoga čovjeka izluđena frustracijom. Nije upio pronaći ni jedan drugi način da se obrati drugima osim nasilja. Taj lakoumni vojvoda koji je poznavao periodičke funkcije i Fourierov beskonačni niz, koji je uspio stvoriti vlastitu geometriju, koji je bio slobodan i rječit, pa čak i velikodušan na svoj aristokratski način, sad je bio zaključan u kavez i otjeran u sumanutost zbog sveg toga.”
Raskalašeni vojvoda od Jervaulxa
Christian Richard Nicholas Francis Langland, Njegova Milost vojvoda od Jervaulxa predstavlja sve ono najgore u plemstvu – raskalašen je, samovoljan i bezbožan.
Vojvodu Jervaulxa na početku romana upoznajemo kao arogantnog, inteligentnog i emocionalno distanciranog aristokrata. No, moždani udar ne mijenja samo njegov društveni položaj nego mu oduzima i osnovno ljudsko dostojanstvo. Christian nije spašavatelj već netko tko treba biti spašen, ali i iznova pronaći samoga sebe.
Svidjela mi se njegova emocionalna transformacija – od ponosnog i oholog vojvode preko frustriranog i ranjenog muškarca do čovjeka koji je sposoban za istinsku ljubav i odanost.
Dostojanstvena kvekerica strogih načela
Maddy je kvekerica što znači da pripada vjerskoj zajednici koja štuje jednostavnost, pacifizam, moralnu strogoću, tišinu i naporan rad. Ona je inteligentna žena čvrstih principa i duboke duhovnosti. U društvu 19. stoljeća koje je podcjenjivalo žensku snagu, Maddy se ističe dostojanstvom i hrabrošću koje nadilazi ideje javne borbe i pobune.
Maddy nije ljepotica od koje će vam zastati dah, ali ima dostojanstveno lice, uspravno i mirno držanje tijela, odličan stas, blijedo lice, karakterni i odlučan nos, lijepa i ozbiljna usta te kosu boje starog zlata koja joj seže do koljena.
Međutim, njena je moralna strogost ponekad zaista bila pretjerana. Ta se djevojka nikad nije znala ni mogla opustiti. Iako plemenita i dobra, nije mogla shvatiti da ponekad (bez obzira na spol) moraš pristati na kompromis te da neke društvene norme treba poštivati. Primjerice, Maddy je odbijala nakloniti se kralju, a svima se obraćala s „ti”. Nadalje, Maddy je trebalo dugo vremena (ili stranica) da nauči kako ljubav ne dolazi uvijek u obliku koji se uklapa u njezina pravila.
Za ljubav treba vremena
Christian i Maddy ne zaljubljuju se na prvi pogled. Upravo suprotno, Maddy prezire vojvodu jer on predstavlja sve ono loše u svijetu, a on mrzi nju jer odlijeva njegovu šarmu. Njihov odnos je višestruko emocionalan jer se temelji na sukobu dviju ideologija, a upravo je to pozitivna strana romana. Taj njihov međusobni proces učenja o odnosima, povjerenju i kompromisima čini njihovu vezu uvjerljivom i mogućom za modernog čitatelja.
Dobre i loše strane priče
Kad sam pročitala opis ovog romana, znala sam otprilike što me čeka – ljubavna priča između plemića i jednostavne djevojke. Pa čak i po grafičkom oblikovanju naslovnice mogla sam očekivati romantičnu trivijalnu priču.
Roman Laure Kinsale ima 450 stranica, od toga 200 previše. Naracija nije ni brza ni laka, a stil je zgusnuti i traži upornog čitatelja. Prvi dio romana kojemu je fokus na Christianovu boravku u ustanovi je veoma spor. Priča je postala zanimljiva tek na sredini, sve prije toga je pretjerano razvučeno i dosadnjikavo. No, s obzirom na moj opsesivno kompulzivni poremećaj, skoro pak nikad ne ostavljam romane nepročitane. Dakle, u čitanju „Cvijeća u oluji” bila sam veoma, pa čak i iznimno uporna i strpljiva u čitanju. Ne mogu napisati da mi se to isplatilo. Priznajem, posljednje poglavlje je najzanimljivije i završetak je lijep, ali samo to i ništa više.
Povijesni dijelovi pomno su odabrani, bez pretjeranih detalja, a opet dovoljno uvjerljivi da budete u atmosferi 19. stoljeća.
Moje zamjerke idu u smjeru prijevoda koji je dosta jednoličan. Korištenje konektora i čestih izraza je bez stilske raznolikosti koju naš jezik itekako ima za ovakav tekst. Najviše od svega me je izluđivalo pogrešno korištenje veznika „pošto”. Mislim da je iskorišten više od 100 puta u cijelom romanu.
I za kraj…
Znam da ovaj roman ima svoje čitatelje, a tome u prilog ide i visoka ocjena na Goodreadsu. Na naslovnici romana piše da je riječ o „jednoj od najljepšoj ljubavnoj priči svih vremena”. Da, priča jest lijepa, ali ima puno boljih, ljepših i tragičnijih od ove.
Pročitala ju jesam, ali iskreno ne znam kojem bih ju čitatelju preporučila. Međutim, ovo je priča za vas ako volite: povijesne ljubavne romane (19. stoljeće), neobične ljubavne priče, zabranjene ljubavi i sretne završetke.
Nadam se da će vam se svidjeti više nego meni.
- izdavač: Znanje
- broj stranica: 488
- godina izdanja: 2013.
- prevoditeljica: Maja Opačić