Jeste li se ikada zapitali zašto se nekih trenutaka iz života sjećamo jače ili u potpunosti, a neke smo zaboravili ili izbrisali? I ne mislim sad ovdje na lijepe i na ružne trenutke, već slučajne crtice iz naše prošlosti.
Jeste li ikada razmišljali kako uopće funkcioniraju naša sjećanja? I što je od tih ostalih i zapamćenih stvarno, a što smo sami prilagodili, ispremiješali, oduzeli ili dodali? Možemo li manipulirati našim sjećanjima da se zaštitimo ili da si uljepšamo prošlost i budućnost?
Uh, toliko filozofskih pitanja čije ćemo odgovore teško doseći. Na njih je pokušao odgovoriti portugalski književnik Afonso Cruz u romanu „Cvijeće” za koji je dobio nagradu Fernando Namora 2016. godine. Cruz je renomirani autor s brojnim književnim nagradama kritike i publike, ali i redatelj animiranih filmova, ilustrator te skladatelj blues glazbe za sastav The Soaked Lamb u kojem svira gitaru, usnu harmoniku, bendžo i ukulele.
U potrazi za izgubljenim sjećanjima
Iskreno, kad sam počela pisati recenziju o ovom romanu, nisam znala što napisati niti otkud krenuti. U „Cvijeću” Afonsa Cruza nisu bitni ni likovi ni sama radnja – poanta cijelog romana je filozofsko promišljanje o sjećanjima i identitetu.
Gospodin Ulme nakon moždanog udara potpuno gubi emocionalno pamćenje: sjeća se svog PIN-a na bankomatu, ali se ne sjeća prvog poljupca. Zna sve o glazbi, ali se ne sjeća je li ikad vidio golu ženu.
Njegov susjed, novinar zatočen u životnoj rutini, odlučuje pomoći Ulmeu i istražiti njegovu prošlost. No, naizgled jednostavan zadatak postao je neobičan slučaj jer svaka osoba s kojom novinar razgovara ima potpuno drugačije mišljenje i sjećanja na gospodina Ulmea.
Neki su ga obožavali, nekima je bio svetac i pomagač u nevoljama, a neki su ga prezirali. Ali jedno je u svim tim pričama zajedničko – ljubav prema Ivančici Cvijetić.
Očaravajuće sestre Cvijetić
Ivančica Cvijetić bila je predivna djevojka iz sela koja je, kao i njezine dvije sestre, svim momcima slamala srca. Mladići su provodili sate ispred njihove kuće samo da bi ih mogli na trenutak vidjeti.
„Prema svećenikovu kazivanju, Dalija je bila najniža, najpovučenija, uvijek stroga izgleda, odijevala se poput starice (ali ne možete ni zamisliti kako su joj prekrasne bile oči, ne znam bi li i Propovjednik pronašao riječi koje bi dočarale njihovu ljepotu). U Ljubici je bilo nešto čudno, možda nekakva aura grijeha, potpuno suprotno od Dalije. Oči su joj bile vatrene, prštale su nekim sarkazmom, put joj je bila tamna, nos relativno velik, ali ne narušavajući savršeni sklad njezinih crta lica. Imala je madež iznad usnice. Ivančica je bila vedra, jedina koja se ponekad osmjehivala, iako napola sramežljivo. I, prema riječima velečasnog Teveza, zračila je nekom čudnom vrstom svjetla, kao kad noću izađemo na polje, a mjesečina toliko jasno obasjava krajolik da nam se čini kao da je dan. Ali ne samo ona, sve tri zračile su svjetlom za kojim smo se vodili sve do našeg mladalaštva, doba kad su neki od nas otišli u grad, drugi emigrirali ili umrli, a ja odlučio postati svećenikom.”
Otac gospodina Ulmea platio je sestrama Cvijetić studij u Lisabonu, a Ivančica je kasnije postala veoma slavna fadistica. Novinar pokušava ponovo spojiti Ulmea i Ivančicu, no sjećanja o ljubavi nisu ista s obje strane.
Ipak bez oduševljenja
Znate onu situaciju kad čitate tekst za koji osjećate da je kvalitetan i poseban, da je napisan promišljeno i s namjerom te da je autor učeni intelektualac s mnogo književnog iskustva.
I onda se dogodi problem – priča vas se ne dotakne, ne oživi u vašim mislima, ne suživite s njom onako kako biste željeli (ili možda morali). To je slično trenucima kad gledate visoko cijenjeni film ili slušate vrhunskog glazbenika, no u vama se ništa ne događa. Divljenje, da! Poštovanje, da! Ali oduševljenje?
Eto, tako sam se ja osjećala s ovom pričom Afonsa Cruza. Pisanje je jednostavno, poglavlja su kratka i radnju nije bilo teško pratiti. Svidio mi se dio jezičnog ludizma gdje se Cruz poigrava s besmislenim rečenicama gospodina Ulmea koje razumije samo novinarova kći Beatriz.
Naravno, ovaj roman ima dobrih i loših strana. Brzo se čita, priča je intrigantna i vuče vas na otkrivanje, ali opet meni nedovoljno da mu dam ocjenu višu od dobar. Znam da je Cruz zaslužio više, no svjesna sam da ću teško naći čitatelja kojem bih preporučila ovaj tekst.
I za kraj…
Roman „Cvijeće” priča je o ljudima, o našim sjećanjima, o životu i smrti. Na kraju čitanja postavit ćete si pitanje jesmo li mi satkani od naših sjećanja ili od sjećanja koja o nama imaju drugi ljudi. Jer poslije smrti o nama ostaju samo ono što smo ostavili u mislima drugih i nadamo se da su ta sjećanja bila dobra. Možda se u tome i krije jedan komadić smisla života – živi tako da ostaviš trag u sjećanjima drugih.
I za kraj ću vas ostaviti s jednom od bezbrojnih Cruzovih rečenica nad kojima sam se pošteno zamislila: „Jer život nema nikakve veze s onim što ljudi svakoga dana čine, život je upravo suprotno, ono što svakog dana ne činimo.”
- izdavač: Ljevak
- broj stranica: 192
- godina izdanja: 2018.
- prevoditelj: Dean Trdak