S ovom se divnom pričom nikad ne bih susrela da nisam ove godine slagala listu svog proljetnog čitateljskog izazova. Roman prvijenac „Jezik cvijeća” Vanesse Diffenbaugh izašao je 2011. godine, a za autorska prava nadmetalo se čak devet američkih izdavača. Zanimljivo je da je hrvatski prijevod Ive Šrot tiskan u Znanju iste godine, a ja sam rasprodanu knjigu uspjela pronaći u jednom antikvarijatu.
Nisam znala što očekivati jer u knjiškoj zajednici nisam vidjela da bi o ovoj knjizi netko pisao ili ju preporučio. Jednostavno sam počela čitati – i priča me osvojila odmah na početku.
Emocionalna borba jedne mlade žene
Naša je pripovjedačica Victoria Jones koja s navršenih osamnaest godina mora napustiti sirotište i nakon godina provedenih u udomiteljskom sustavu prisiljena je suočiti se s izazovima odraslog života. Bez obitelji i prijatelja, Victoria se bezvoljno prepušta valovima života koji ju nemilosrdno tuku i potapaju.
Victoria u sebi nosi duboke emocionalne ožiljke teškog djetinjstva, napuštanja, ponižavanja i omalovažavanja. Bez imalo samopouzdanja i hrabrosti, Victoria ima poteškoća u vjerovanju ljudima i povezivanju s njima. Svu ljutnju, bijes i gorčinu ublažava cvijeće koje joj svojim simboličkim jezikom donosi smisao i utjehu.
Komunikacija simbolikom cvijeća
U besciljnim lutanjima gradom, Victoria dolazi do cvjećarnice „Cvijet”, a vlasnica Renata ponudi joj posao. Radeći kao pomoćna cvjećarica, Victoria razotkriva svoju strast prema cvijeću te polako uči kako ponovo vjerovati ljudima.
Budući da je od djetinjstva naučila specifična značenja cvijeća, Victoria svojim aranžmanima izražava ono što ne može riječima pa na neki način cvijeće postaje lik u priči odražavajući promjene i unutarnje borbe naše junakinje.
No, jedan susret s veletrgovcem cvijeća na tržnici vraća je u traumatičnu prošlost pa Victoria nema izbora negoli se suočiti sa svim demonima i tajnama koje je skrivala.
„Pogled mu se vratio na moje lice. Oči su nam se srele. U njegovim je očima bilo nečeg uznemirujućeg – neki titraj prepoznavanja – što je privuklo moju pozornost. Promotrivši ga malo bolje, stekla sam dojam da preda mnom stoji čovjek koji se, baš kao i ja, prilično napatio u životu, iako vjerojatno na drugačiji način. Zaključila sam da je sigurno nešto stariji od mene – barem pet godina. Lice mu je imalo onaj prašan, naboran izraz fizičkog radnika. Pretpostavljala sam da sam sadi, njeguje i bere svoje cvijeće. Bio je mršav i mišićav, vjerojatno zahvaljujući napornom radu, a dok sam ga promatrala, nije ni trepnuo niti se nasmiješio. Njegova maslinasta koža sigurno je slankasta. Od te misli srce mi je zakucalo još brže, kao od bijesa, od osjećaja koji mi je dotad bio nepoznat, a od kojeg sam osjetila toplinu koja se počela širiti mojim tijelom, ugrizla sam se za unutrašnjost usne i vratila pogled na njegovo lice.”
Victorijin rječnik cvijeća
Čitajući ovaj roman upotpunila sam svoje znanje o simbolici cvijeća i biljaka. Tzv. „jezik cvijeća” potječe još iz viktorijanskog doba. „Prije nekoliko stotina godina ljudi su se sporazumijevali uz pomoć cvijeća. Kada bi neki muškarac mladoj dami darovao buket cvijeća, ona bi smjesta otrčala kući i pokušala odgonetnuti što joj to cvijeće poručuje.”
Primjerice tratinčica simbolizira nevinost, crvene ruže ljubav, a žute ruže nevjeru; lavanda simbolizira nepovjerenje, aloe vera tugu, a pakujac napuštanje. Vanessa Diffenbaugh je u pogovoru romana napisala da je pri odabiru cvijeća za priču koristila brojne rječnike, proučavala različita tumačenja te odabrala ono značenje koje je najbolje odgovaralo prirodi svakog cvijeta. „Moj je cilj bio izraditi koristan i jezgrovit rječnik za potrebe suvremenog čitateljstva.”
Na kraju knjige je i Victorijin rječnik cvijeća kojem ću se sigurno vraćati u potrazi za simbolikom i porukom koju bih željela prenijeti cvijećem.
Vrijedi pročitati, ali…
Odgovaralo mi je što su poglavlja kratka i intenzivna s promjenama vremenskih perspektiva. Nije trebalo mnogo koncentracije u prelascima iz sadašnjosti u prošlost, a svako je odabrano sjećanje savršeno pogođeno i usmjereno ka razumijevanju postupaka glavne junakinje.
Diffenbaugh piše pristupačnim jezikom; sintaksa je jednostavna i emotivna, a na trenutke i iznimno poetična. A gdje je i kako stilski autorica mogla drugačije kad piše o cvijeću?
Tematika romana podsjetila me malo na roman „Izgubljeno cvijeće Alice Hart” u kojem Alice, baš kao i Victoria, traži i pronalazi emocionalno izlječenje od traumatičnog djetinjstva. Međutim, neke mi je dijelove i načine Victorijina ponašanja bilo teško pojmiti. Primjerice to njezino kontinuirano odbijanje pomoći, prijateljstva i ljubavi. Radije je živjela i spavala na ulici nego bila s onima koji joj žele dobro. Ponekad me je zaista nervirala ta njezina ljutnja i gorčina prema ljudima koji joj nisu učinili ništa nažao. Mogla bih tu još navesti nekoliko epizoda, ali ću vam onda otkriti previše.
Da zaključim, roman ima nekih trenutaka kada je priča nemoguće nevjerojatna s jedne strane ili dosadna s druge strane. Pojedina poglavlja su divna, a ima i onih manje privlačnih. Sve u svemu, roman je kao buket cvijeća – neki cvjetovi će vam se svidjeti, a neki ne. No, zajedno čine jednu skladnu cjelinu u kojoj možete uživati.
I za kraj…
Poruka romana leži u ideji da svatko zaslužuje drugu priliku, bez obzira na pogreške iz prošlosti. Victoria uči da, iako ne može promijeniti prošlost, može birati kako će živjeti dalje. „Tvoje je ponašanje stvar vlastita izbora – ti nisi svoje ponašanje.”
„Jezik cvijeća” priča je o povjerenju, uništenju i emocionalnom oporavku, ali i o prirodi kao tješiteljici izmučenih. Vanessa Diffenbaugh podsjeća nas na to da je oprost jedan od temelja sretnog života te da „možda čak i oni bez korijena, neželjeni i nevoljeni, mogu narasti i biti sposobni pružiti ljubav, baš kao i svi ostali.”
- izdavač: Znanje
- broj stranica: 317
- godina izdanja: 2011.
- prevoditeljica: Ivana Šrot