Sigurna sam da ste čuli za izreku Nomen est omen. Naši roditelji odabiru nam ime i nad tim izborom nemamo utjecaja. A kad vas roditelji nazovu Minnie, a prezime vam je Cooper i još k tome živite u Londonu, ne možete im ne zamjeriti.
Uz to što ime dijeli sa slavnim automobilom koji si ne može priuštiti, Minnie je djevojka koja nema sreće u životu. Osobito ne na svoj rođendan prvog dana nove godine. Svoj trideseti rođendan dočekala je u toaletu na zabavi s nepoznatim ljudima jer je otpala kvaka i nije mogla otvoriti vrata. Usto, pokisnula je jer je zaboravila kaput u autobusu, a s njim i ključeve svoga unajmljenog stana. Na trideseti rođendan dobiva obavijest da se mora iseliti, a uskoro i lošu vijest da je njezin posao pečenja pita pred stečajem.
Jedina dobra stvar tog tridesetog rođendana je da je upoznala osobu koja joj je ukrala ime u rodilištu pa sad ima i lice koje može kriviti za svoju zlu sreću. No mali je problem što je to lice užasno privlačno, šarmantno i duhovito.
Prvorođene novogodišnje bebe
Minnie i Quinn rođeni su istog dana – na Novu godinu 1990. Njihove majke – Connie Cooper i Tara Hamilton – ne mogu biti drugačije. Connie će roditi drugo dijete te se nada da će ono biti prvo dijete rođeno devedesete u Londonu i tako osvojiti novčanu nagradu od 50 tisuća funti. Time bi mogla vratiti novac koji duguje, unajmiti veći stan ili kupiti svojem novorođenčetu novu odjeću. S druge strane, Tara je lijepa i bogata, s blistavom plavom kosom povezanom satenskom vrpcom. S dugim i vitkim nogama kao da ne pripada među rodilje u bolnici.
Kao zahvalu za pomoć i prijateljstvo u rodilištu, Tara svojeg sina naziva Quinn – imenom koje je Connie namijenila svojoj djevojčici. I tako nesuđenoj Quinn majka od djetinjstva usađuje ideju o njezinoj zloj sreći te ženi i djetetu koji su za to zaslužni.
„Minnie je tijekom života često razmišljala o njemu. Znala je da je glupo ljutiti se na nekoga koga ne poznaje i o kome ništa ne zna, ali da, ljutila se na njega. Jer po onome što je čula od majke, on joj je ukrao ime, a time i sreću. Kad god bi joj se nešto loše dogodilo, majka bi joj rekla da je nesretnica od rođenja. Bio je to refren njezina djetinjstva.”
Rom-com s britanskim humorom
Roman Iduće godine u isto vrijeme nas u retrospektivnoj kompoziciji vraća u prošle dočeke Nove godine čime upoznajemo Minnie i Quinna. Sophie Cousens povezuje dvoje protagonista na neobične načine te dokazuje da su njihovi putevi zaista bili isprepleteni od rođenja. Ta vremenska preskakanja malo su me zbunjivala i morala sam na početku poglavlja dobro pogledati godinu u koju nas Cousens vodi. Unatoč prekidanjima, priča je dobro tekla i odabrane godine imale su smisla za razvoj karaktera i same priče.
Iduće godine u isto vrijeme kombinacija je rom-coma i chic-lita uz natruhe britanskog humora koji možda i svi neće baš razumjeti. Roman nema neku originalnu priču i malo me podsjetio na Bridgett Jones i Jedan dan Davida Nichollsa. Ako vam spomenem samo neke epizode kao što su prosidba na jednorogu, borba s bananama na kauču ili igračke za odrasle na ljetovanju – shvatit ćete da priča ima simpatične uvrnute epizode na koje ne možete ostati ravnodušni.
Još jedna pozitivna strana ovog romana jesu sporedni likovi koji su razvijeni u dovoljnoj mjeri da se i ne doživljavaju kao sporedni. Iznimno su mi simpatične bile Leila (najbolja prijateljica), mlada Fleur i pekarica Beverly. Svi Minnienini prijatelji, pa čak i bivši dečko, imaju neku aktivnu ulogu u razvoju priče i prenošenju poruke romana.
Rom-com s britanskim humorom
Mada je riječ o romantičnoj komediji, Iduće godine u isto vrijeme dotiče se i aktualnih društvenih problema. Knjiga je izdana 1. kolovoza 2020. godine – u vremenu kada smo svi bili drugačiji i u osami promišljali o sebi i odnosima prema drugima i svijetu. Kao neka proročica, Cousens veoma ozbiljno piše o anksioznosti i borbi sa strahom od ljudi i napuštanja svoje zone ugode.
Posebice pohvaljujem jedan aspekt priče nadahnut Leilinim savjetom: „Budi sama sebi najbolje društvo i nikad se nećeš osjećati usamljeno.” I Minnie i Quinn morali su se najprije izboriti sa svojim demonima i posložiti svoj život da bi mogli biti sretni jedan s drugim.
Sviđa mi se što odnos između Minnie i Quinn nije neki idealizirani i ludi strastveni već stvarni odnos dvoje ljudi koji sa sobom nose mnogo emocionalnog tereta. Jer tek kad možeš biti u dobrom odnosu sa samim sobom možeš početi graditi dobre odnose s drugima.
I za kraj
Da ne odem predaleko u rasprave o poukama ove priče i važnosti mentalnog zdravlja te prijateljstvu i ljubavi u našim životima, mogu napisati da je roman Iduće godine u isto vrijeme jedan lijepi tekst za opuštanje i trenutke osamljenosti. Neće od mene dobiti neku visoku ocjenu, jer budimo realni ipak nije remek-djelo, ali uz nju možete barem na trenutak zaboraviti obaveze i probleme koji vas čekaju.
I za kraj ostavljam jedno važno pitanje koje nas i pita ovaj roman: „Gdje se vidite iduće godine u isto vrijeme?”
- izdavač: Egmont
- broj stranica: 317
- godina izdanja: 2021.
- prevoditeljica: Silvija Čolić
