Roman Putnici s perona 5 Clare Pooley nastavak je njezine prijašnje uspješnice Bilježnica neizgovorenih stvari. Ali osim kratke fusnote o slikaru Julianu Jessopu, romani tematski nisu povezani. Međutim, ako planirate čitati obje knjige, onda čitajte kronološkim redom najprije Bilježnicu neizgovorenih stvari pa Putnike s perona 5.
Usporedivši oba romana, mnogo mi je bolja Bilježnica – i tematski, i likovima, i zapletom, pa čak i završetkom. S obzirom na stil pripovijedanja znala sam otprilike što mogu očekivati od Putnika tako da su mi neki dijelovi bili malo dosadni i predvidljivi. Unatoč tome, roman je veoma pozitivan i završit ćete čitanje s osmijehom.
Hampton – Waterloo
Vožnja vlakom između Hampton Courta i Waterlooa u Londonu traje 36 minuta. Ako putujete tim vlakom na posao, to je skoro sat vremena vožnje svaki dan; sat vremena koji možete iskoristiti na bilo koji način – čitati knjigu ili novine, pripremati se za radni dan, pisati domaće zadaće, slušati glazbu ili jednostavno razmišljati.
No, postoji jedno pravilo koje nikad ne smijete prekršiti, a to je započeti razgovor s neznancem iz vlaka. „Možete kimnuti nekome ako ste ga mnogo puta vidjeli, čak – u ekstremnim slučajevima – možete razmijeniti i iskrivljeni osmijeh ili zakolutati očima na neku od kondukterovih objava preko zvučnika, ali baš nikad ne razgovarate. Osim ako ste ludi.”
A upravo takva jedna luda i nevjerojatna situacija prekršila je ovo pravilo i dovela do niza zanimljivih događaja koji mijenjaju živote dotad anonimnih suputnika na relaciji Hampton – Waterloo.
Neobična skupina u kupeu
Iona Iverson ima 57 godina i već 30 godina radi kao spisateljica terapeutkinja u jednom poznatom časopisu za žene. S osebujnim modnim stilom, torbom prepunom potrebnih i nepotrebnih sitnica te sa psom Lulu, svaki dan putuje vlakom na posao. Raditi od kuće nimalo ne zanima Ionu, a putovanje u gužvi joj ne smeta jer ima svoje mjesto koje joj se nitko ne usudi oduzeti – sedmo sjedalo s unutarnje desne strane, za stolom s pogledom prema naprijed, u omiljenom vagonu broj tri.
Svaki dan susreće iste ljude kojima pridijeva zanimljive nadimke. Pametnjaković ali seksist iz Surbitona poslovni je čovjek imenom Piers koji obožava matematiku i brojke. Nevjerojatno zgodna iz Thames Dittona je Emmie, mlada menadžerica digitalnog marketinga koja nije zadovoljna svojim ispraznim poslom. Sumnjivo fin dečko iz New Maldena zapravo je Sanjay, bolničar s odjela onkologije koji se bori s anksioznošću i napadajima panike. Martha je srednjoškolka koja zbog svojih vlastitih nepromišljenih postupaka trpi vršnjačko maltretiranje. Tu su još i odvjetnik David i vlasnik teretane Jake.
Svaki od njih bio je „posebna žbica na kotaču, no Iona je bila središte, os, i bez nje njihova skupina nije imala svrhu, i vrlo malo toga zajedničkog.” Unatoč tome, postaju mala banda neprilagođenih.
Kaleidoskop karaktera s ozbiljnim problemima
Iona je jedna i jedinstvena, odvažna heroina prikazana bez ijedne zamjerke. I sve nam ostale likove Clare Pooley daje u savršenoj dozi da ih doživimo kao stvarne. Svaki od njih sa svojim problemima koje donosi u skupinu čini jednu čudnovatu mješavinu koja funkcionira na začuđujuće logičan način.
Autorica pripovijeda iz 3. lica, ali nam u svakom poglavlju osvjetljava jedan lik koji daje svoju perspektivu na događaje i razgovore u vlaku. Usto, svako je poglavlje označeno imenom i simpatičnim simbolom za svaki lik pa je radnju veoma lako pratiti.
Unatoč tome što se tema čini jednostavnom i trivijalnom, Clare Pooley piše sa savršeno uravnoteženom dozom humora i ozbiljnosti o teškim temama kao što su mizoginija, vršnjačko nasilje, bračni odnosi, ljubomora, smrt, starost i borba s bolešću. O tome autorica progovara i u bilješci na kraju romana:
Više od vanjštine
Ljudi su prije svega vizualna bića, što znači da druge ljude procjenjujemo na temelju prvog dojma. To se naziva halo efekt i traje desetak sekundi u kojima odredimo sviđa li nam se neka osoba ili ne. Taj je prvi dojam u većini slučajeva pogrešan, što u potpunosti dokazuju svi putnici s perona 5.
Ne prosuđivati i osuđivati ljude na temelju njihova fizičkog izgleda i ponašanja nešto je što nedostaje bontonu 21. stoljeća. U vremenu kad je vanjština sve, a ujedno i maska, zaboravljamo na kvalitete koje osoba nosi u sebi.
Uvijek se u takvim polemikama sjetim brojnih umjetnika, primjerice Charlesa Baudelairea ili Tina Ujevića, koji je (blago rečeno) izgledao kao pijanac i propalica, ali neprikosnoveni izvor divnih stihova i jedna od najcjenjenijih pjesničkih ličnosti naše književnosti.
Ovaj ću osvrt završiti jednom svima poznatom sentencijom i pozivom na samoosvještenje da ne sudimo knjigu po koricama. Uvijek trebamo biti dobri u svojim riječima i odnosima prema drugima jer nikad ne znamo kakve tajne skriva ljudska vanjština.
- izdavač: Znanje
- broj stranica: 316
- godina izdanja: 2023.
- prevoditeljica: Lidija Lebinec
