Ovakve knjige, upravo ovakve knjige razlog su zašto radim sve ovo što radim. Razlog zašto vam pišem o knjigama koje me oduševe, a nisu razvikani bestseleri o kojima bruji cijeli knjiški svijet. Meni potpuno nepoznati roman Kad nismo bili stranci stajao je dugo na polici, a kupila sam ga davno jer me privuklo tajanstveno pismo koje se nalazi na poleđini knjige. Znala sam da je priča ljubavna, ali ne u kojoj mjeri i na koji način.
Nakon pročitana dva-tri teža teksta, tražila sam nešto laganije i uhvatila se za Renée Carlino. I nisam požalila jer volim i pamtim trenutke kad s police skinem neku slučajno odabranu knjigu i krenem čitati. A onda me lupi kao najbolja u posljednjih desetak čitanja.
Uz Renée Carlino ćete plakati i smijati se te se suživjeti i suosjećati s Mattom i Grace koji će mi ostati u sjećanju kao jedan od najdražih knjiških ljubavnih parova. Kad nismo bili stranci divna je priča i apsolutna preporuka za čitanje.
Pismo zelenookoj tigrici
„Upoznali smo se prije gotovo točno petnaest godina, kad sam selio stvari u sobu doma za studente četvrte godine njujorškog sveučilišta, pokraj tvoje. Zvala si nas prijateljima na brzaka. Volim misliti da smo bili više od toga. Živjeli smo isključivo od uzbuđenja pronalaženja sebe same kroz glazbu (bila si opsjednuta Jeffom Buckleyjem), fotografiju (nisam te mogao prestati snimati), druženje u parku Washingtonova trga i sve čudne stvari koje smo radili da zaradimo. Više sam o sebi naučio te godine neko ikada.
No na kraju se ipak sve raspalo. Ljeto nakon diplome izgubili smo kontakt, kada sam za National Geographic otišao u Južnu Ameriku. Kad sam se vratio, nije te bilo. Dio se mene još pita nisam li te previše pritiskao nakon vjenčanja…
Nisam te ponovno vidio do prije mjesec dana. Bila je srijeda. Ljuljala si se na petama i čekala vlak F, balansirajući na onoj debeloj žutoj crti uzduž perona podzemne. Prekasno sam shvatio da si to ti. A onda si nestala. Ponovno. Izgovorila si moje ime, vidio sam ti na usnama. Pokušao sam snagom volje zaustaviti vlak, samo da bih te pozdravio.
Pošto sam te vidio, kao da su svi osjećaji i sjećanja iz mladosti navrli natrag i većinu sam mjeseca razmišljao o tvom životu. Možda sam poludio, ali bi li otišla sa mnom na piće da popričamo o posljednjih petnaest godina?
M.”
Potraga za izgubljenom ljubavi
Matthew ima 36 godina i radi kao fotograf u National Geographicu, doduše ne na terenu već u uredu. Za svoj je rad – fotografiju iračkog djeteta koje drži automatsku pušku – dobio Pulitzerovu nagradu što mu daje određenu dozu slave i mogućnost da bira poslove koje voli. No, zadnjih desetak godina Matt mrzi svoj život – rastavio se, a njegova se bivša žena udala za kolegu iz redakcije tako da sad sve troje rade zajedno.
Matt trune u New Yorku i ignorira svijet odbijajući bilo kakve promjene koje bi mogle donijeti neko značenje ili važnost njegovu životu. Prezirući sve što je moderno i pomodno (emotikone, ljude koje na ulici razgovaraju na mobitel, Starbucks), prijavio se za povratak na lokaciju u Južnu Ameriku s filmskom ekipom.
„New York jednostavno više nije bio isti. Nisam u njemu vidio nikakvu čaroliju. Amazonska prašuma sa svim svojim predivnim egzotičnim bolestima, činila mi se privlačnijom od zapovijedi moje bivše žene i njezina samodopadnog muža.”
Matt je bio doslovno „troma hrpa govana”, sve dok jednog dana u podzemnoj ne ugleda poznato lice i odluči krenuti u potragu za davno izgubljenom ljubavi.
Ljubav na prvi pogled
Kao što je iz pisma i vidljivo, Matt i Grace upoznali su se na fakultetu, tj. u studentskom domu. Grace je bila siromašna violončelistica, a Matt mladi fotograf kojeg bogata obitelj nije podržavala u njegovim nekonvencionalnim karijernim putevima.
Matt se zaljubio u Grace na prvi pogled, a njihova je ljubavna priča istovremeno i predivna i tragična.
Pripremite maramice
Mijenjajući pripovjedačke perspektive, retrospektivno slažemo kolaž odnosa mladenačke ljubavi, kao i detalje koji su doveli do njihova rastanka. Odgovarao mi je taj način iznošenja priče jer sam mogla proživjeti i jednu i drugu stranu. A plakala sam s Mattom i s Grace, zaista jesam.
Nadalje, pripovijedanje je toliko jednostavno da ćete čitati brzo i lagano manijakalno okrećući stranicu za stranicom. Ja sam roman pročitala u dva dana, i to zbog jednog jedinog razloga – morala sam ići na posao.
Zamišljam Kad nismo bili stranci kao motivaciju i predložak za film, a dotad se možemo posvetiti ostalim romanima Renée Carlino, doduše na engleskom jeziku.
Mene je ovaj roman jako dirnuo i podsjetio na neke divne trenutke iz mladosti. Za kraj ću vas ostaviti s jednim od dražih citata iz romana:
- izdavač: Stilus knjiga d.o.o.
- broj stranica: 285
- godina izdanja: 2019.
- prevoditeljica: Tamara Štiglić Vodopić
